JAGODA BUIĆ Galeristi me nikad nisu zanimali, a niti ja njih

Crtež koji gradi u strelovitom ritmu, kombinacija crvene, crne i bijele boje, nalik grafitnim slovima, djelo Jagode Buić na naslovnici je goleme međunarodne izložbe koju je u venecijanskoj Fondazione Cini organizirao modni mag Luciano Benetton.

Osim toga, u Muzeju za umjetnost i obrt u Zagrebu prikazan je film o Jagodi Buić čiji je autor Željko Senečić, dok su u Dubrovniku izloženi umjetničini radovi na temu izbjeglištva. Za sljedeću godinu priprema izložbe u Radničkoj galeriji i u Kući arhitekture Oris, u Zagrebu. Jagoda Buić rođena je u Splitu, diplomirala na Akademiji u Beču, a potom se usavršavala i u filmskoj scenografiji u znamenitoj Cinecitta u Rimu te kostimografiji na Centru za umjetnost i kostimografiju u Veneciji. Od 1956., otkada izlaže, niže međunarodna priznanja za svoj rad, a među njima je i Grand Prix na bijenalu u São Paulu, kao i nagrada UNESCO-a za zasluge na području likovne umjetnosti. Razmišlja vrlo brzo, no tijekom razgovora, primjećujem, pažljivo kontrolira svaku riječ koju je izgovorila.

Vaš rad je na izložbi “Imago Mundi”, koju je organizirao Luciano Benetton, a sada je u Fondazione Cini? Zamolio je umjetnike diljem svijeta da mu na djelima jednakog, minijaturnog formata, naprave jedan rad?

- Moj je rad i na naslovnici debelog kataloga izložbe koju čini ogroman broj eksponata, oko četiri tisuće umjetnika koje je Luciano sakupio po čitavom svijetu, i naravno da me to veseli. Na ovoj se minijaturi dobro vidi moj rukopis. Osobno sam obećala Benettonu jedan svoj rad, zaboravila sam na to, i sjetila se u zadnjem trenutku, neposredno pred odlazak na put, i zato se na tom crtežu vide zalet, brzina, spontanost.

Vi ste i prijatelji?

- Ima nečeg lijepog u tom njegovom poštivanju, voli što radim, na moju je izložbu u Trstu došao nekoliko puta i dao se fotografirati pred mojim eksponatima. Mislim da sam pronašla odgovor za to njegovo oduševljenje. Vjerojatno je u ranoj mladosti sanjao da napravi sličnu takvu izložbu i onda ga je ponio njegov izuzetni uspjeh u poslu, pa je na mojoj izložbi na neki način susreo samoga sebe.

Ima, uistinu, neke sličnosti u senzibilitetu...

- Sjećam se njegovog prvog izloga u Rimu, na Piazza di Spagna, kad smo se moja prijateljica i ja razveselile svježini i hrabrosti boja njegovih tek nastalih “štrafti”.

Benettonova poruka izložbe o spajanju svjetova je lijepa, ali i naivna...

- Da. Benetton bi više napravio kada bi pomagao mlade umjetnike u razvoju, što bi naravno mogao. No, sve što radi na promociji umjetnosti nailazi na moje odobrenje.

Fondazione Cini, na otočiću u Veneciji, ekskluzivno je mjesto za izložbu?

- Sigurno je to najelitnije mjesto za povremene izložbe u Veneciji. Fondacija drži visoko svoj kriterij, o bilo kojoj da se vrsti umjetnosti radi. Moj prijatelj princ Giovanni Alliata, Cinijev nećak, nasljednik je Fondacije i velik ljubitelj umjetnosti. Cini je utemeljio Fondaciju na uspomenu na ime svog sina Giorgia koji je poginuo na jedan vrlo romantičan način, htijući zadiviti svoju ljubav glumicu Merle Oberon, dok se kupala na Azurnoj obali, jednim efektnim lupingom svojeg aviona. Nije uspio.

Željko Senečić je prikazao dva svoja filma, o Dori Maar, koja je svoj umjetnički ego podredila Picassu, i vama, koji niste podredili svoj ego?

- Vjerojatno jer nisam srela Picassa. A i da jesam? Senečić je inspiriran umjetnik, sjajan slikar i crtač, odličan scenograf, sjajno piše, još bolje misli i u zadnje vrijeme ga nekako najviše privlači filmski izraz. O umjetnicama se najmanje snima pa ga je i to inspiriralo. Dora Maar pripadala je kavanskoj fauni tadašnjeg umjetničkog Pariza.

Njezinom temperamentu pridonijelo je i djelomično podrijetlo iz ovih krajeva, no mnogo više južnoamerička komponenta. Picasso je u svim aspektima podredio sve oko sebe, ali ona je dugi niz godina uspješno egzistirala uz njega. Teško ju je poistovjetiti sa slikom kakvu imamo o njoj, a pogotovo kako ju je slikao Picasso. Na njezinim se portretima vidi bijes, otpor. Ne, nije se ona podredila Picassu, ona se bunila. Pred kraj života upala je u vjerski fanatizam, pa su je viđali samo u pet ujutro u izmaglici zore, kako se šulja u crkvu i iz crkve. Naš povjesničar umjetnosti Vlado Buzančić želio je napraviti intervju s njom. Kako je njezina kuća bila u Provansi, u mjestu Ménerbes, u neposrednoj blizini moje kuće i ateljea, činilo se da će to biti jednostavno. No, nije bilo moguće.

Doru je slikao Picasso. Postoji li vaš portret?

- Da, u Gradskoj galeriji u Tuzli postoji moj portret kao male djevojčice s kečkama. Autorica je sarajevska umjetnica Iva Despić, koja je bila prijateljica naše obitelji. Ona je bila i učiteljica kiparstva kraljice Marije Karađorđević. Od studentskih dana nadalje često su me htjeli portretirati, a ja sam to odbijala jer sam u tome vidjela jedan oblik neprimjerene taštine. Međutim, prekrasan je moj portret napravio slikar Milovan Stanić, a još su ljepše male skice mog portreta čiji je autor moj dragi prijatelj Kosta Angeli Radovani.

Spomenuli ste atelje u Provansi?

- Nalazi se pored romantičnog mjestašca, podno brda Luberon koji je nacionalni park i u kojem je najveća šuma libanskih cedrova u Europi, između Aix-En-Provencea i Avignona. Pripadala je, nekoć, i ispovjedniku Marqiusa de Sadea. Možete misliti, kad bih imala besane noći, što bih sve čula iz zidova. Međutim, predobro spavam. Dvorac Marqisa de Sadea je kupio Pierre Cardin i on se sada bavi preuređenjem ovog divnog predjela. Tu je u blizini i slavno brdo Victoire koje je na mnogo Cézanneovih slika. Mnogo je suvremenih umjetnika danas u ovom predjelu. Primjerice, u mojoj blizini je umjetnik Anselm Kiefer.

Vaš susjed Kiefer dobro kotira i na međunarodnom tržištu umjetnina. Vas, pak, ta vrsta mašinerije nije nikada zanimala?

- Kiefer je sjajan, ima bljesak genijalnosti, pa nije niti čudo da ga propagira mašinerija galerista. Galeristi me nikad nisu zanimali, a niti ja njih. Izradu tapiserija financirala sam honorarima za scenografiju u kazalištu. Mnogo sam surađivala sa svojim prijateljima arhitektima na interijerima, a zatim su se nanizale moje izložbe po muzejima Njemačke, Francuske, Amerike. U Italiji sam, začudo, izlagala tek lani u Trstu, i potom u Milanu.

U Trstu ste, na izložbi, pokazali svoje tapiserije, ali i radove na papiru “Carta canta”?

- Tapiserija se vremenom razvila u prostorne kompozicije. Papir je došao kasnije, kad se poetska komponenta tradicionalnog tkanja tokom rata izgubila, zajedno s mojim sjeničkim tkaljama. Papir je neposredniji, jednostavniji medij, pametan je i podatan materijal. Moj dijalog s papirom počinje i završava u samoći. Prišla sam mu neopterećena bilo kojom postojećom tradicijom jer odbačena kartonska kutija i pakpapir imaju svoju poetiku. Prije ljeta, ostavila sam u ateljeu u Provansi šest formata od oko četiri i pol metra na temu izbjeglica i njihove nesreće, što je tema koja me opsjeda. Djela se zovu “Lampedusa”, “Bijeg”, “Migracija”...

Gdje ćemo moći vidjeti vaše radove?

- Unatoč tome što u principu ne izlažem u galerijama, svake godine u jednoj maloj galeriji u dubrovačkoj Širokoj ulici priredim oproštajnu izložbu od ljeta. Tema je ove godine posvećena migraciji. Ovih sam dana posjetila i dvije galerije u Zagrebu, Radničku galeriju i Kuću arhitekture Oris, obje su me vrlo pozitivno iznenadile svojom, različitom, atmosferom, i u njima ću izlagati sljedeće godine.