SMILJAN RADIĆ Nadahnuće su mi sudbine migranata kakva je i ona mog djeda, rudara s Brača

New York Times je Smiljana Radića nazvao rock zvijezdom među arhitektima, doduše, kao igru riječi jer je većina njegovih građevina od kamena (rock), Financial Times smatra kako izgleda poput “mlađahnog Slavoja Žižeka”, nižu se euforične kritike o njegovoj arhitekturi.

Mnogo se toga promijenilo od prije šest godina kada sam posljednji put razgovarala s čileanskim arhitektom hrvatskih korijena.

Za takvu je percepciju u međunarodnoj javnosti najzaslužniji Serpentine paviljon u londonskom Hyde parku, koji je podigao prošlog ljeta. Riječ je o privremenom paviljonu čija je namjera da pokaže najbolje od svjetske arhitekture. Za razliku od mnogih njegovih kolega koji su radili na paviljonu, on nije tip za megalomanske projekte, zadržao je manji ured, desetak ljudi, tako da ima kontrolu nad svime. Vrlo je obrazovan, česti su u njegovoj arhitekturi citati, od filozofa do književnika.

Smiljan Radić jedan je od predavača na aktualnim Danima Orisa, a osim toga s kolegom Alejandom Luerom postavlja i izložbu u Kući arhitekture, makete radova Kuće sebičnog diva, Dječaka skrivena u jajetu, Kuće za pjesmu u pravom kutu - kuće u šumi u Vilchesu inspirirane Le Courbisierom. Najpoznatiji su mu projekti Restoran Mestizio u Čileu, koji leži na golemom kamenju, a opisan je kao mješavina “građevine iz Asterixa i arhitektura Mies Van der Rohea”, potom VIK vinarija, Casa de Cobre... Pričamo na talijanskom, što je jezik njegove supruge kiparice. Ono malo što je naučio od djeda na hrvatskom, nije mi želio ponoviti, kaže da nije pristojno.

Mnogo se promijenilo otkad smo zadnji put razgovarali, zbog Serpentine paviljona. Nastavili ste niz najvećih arhitekata svijeta, Zahe Hadid, Gehrya, Kooolhaasa?

- Život mi se nije promijenio, možda jedino dobivam više mailova i medijske pažnje, ali i kontakte s nekim institucijama koje su mi važne. Bilo je to zanimljivo iskustvo, rad sa sposobnim timom kakav dolazi uz paviljon. No, ne bih rekao da je je riječ o najboljim arhitektima svijeta, već o arhitektima za koje kustosi smatraju da najbolje mogu definirati današnji trenutak.

Za Serpentine se odabiru jedan arhitekt i jedan umjetnik koji stvaraju istodobno. Kustos Hans Ulrich Obrist odabrao je Marinu Abramović i vas?

- Bilo je zabavno jer su to dva prezimena koja završavaju na ić. Ona je vrlo sposobna umjetnica, diva, i ima posebnu auru. Vani su, u mom paviljonu, dolazili i ljudi koji su se možda i žurili, ona je unutar galerije Serpentine nudila pauzu, odmor, i to je bila vrlo dobra kombinacija – vani vrlo živo, unutra meditativno.

Kuća za sebičnog diva jedan je od projekata na izložbi u Zagrebu. Divovi se često spominju kod vas, i uz Vinariju u Čileu i uz Serpentine piše kako se čini da ih je radio div?

- Div me inspirirao nakon što sam pročitao Brucea Chatwina. Postoji, naime, knjiga koja se zove “Invencija Čilea”, to su priče o Čileu koje su napisali različiti autori koji nisu nikad bili u ovoj zemlji, pričaju o njoj kao o nekom izmišljenom mjestu, i onda se tu pojavljuju i divovi iz Pantagonije o kojima govori Chatwin u svojim knjigama. Divovi su naizgled jake figure, no uvijek završe tragično, u svim ih mitologijama uništavaju oni koji su mnogo manji od njih, manji ispanu uvijek inteligentniji. To da postoji nešto toliko jako, a istovremeno tako krhko, inspirira me i u mojoj arhitekturi. Postoji i priča za djecu Oscara Wildea o tome kako je div došao doma, biti u miru, no počeli su ga ometati. Tu vidim još jednu poveznicu s arhitekturom, odnos javnog i privatnog, unutrašnjeg i vanjskog.

Tu je i pitanje imigranata. Vaš djed je došao u Čile s Brača, i tu radio kao rudar. Koliko ste ga dobro poznavali?

- Dosta dobro, umro je kada sam imao 18 godina. U Čile je 1919. došao s još jednim bratom, ostalo osmero braće i sestara ostalo je na otoku. Pronašao sam pisma koja je mojoj baki pisala mama mojeg djeda, nakon Drugog svjetskog rata, da joj pošalje svilene čarape ili čokoladu. Bilo je to vrlo emotivno iskustvo za mene. Djed se samo jednom vratio u Europu, hrvatski je pričao samo sa svojim bratom. Da, u arhitekturi me inspirira pitanje imigranata, ta njihova neophodnost da počnu sve ispočetka. Oni su došli prvo na izolirana mjesta, moj je djed radio u rudniku na krajnjem sjeveru zemlje. Zanima me ta tema mijenjanja njihovih memorija na različitim mjestima, fizička distanca imigranata od mjesta s kojih izvorno dolaze. No, tada, u doba mog djeda, migracija je značila mogućnost, priliku. Sada je to jedna druga tema, danas je to tragedija. Može li se, kada i kako, pretvoriti u priliku, u mogućnost, sumnjam da itko to sada zna.