Kao u filmovima Davida Lyncha, sa slika Martine Grlić izbija teško uhvatljiva mistika

U više sam navrata pisala o slikarici Martini Grlić kao o jednoj od talentiranijih umjetnica svoje, mlađe generacije. No, rođena je 1982. godine, riječ je o umjetnicima koji su već afirmirali svoje mjesto na sceni, i teško da ju više mogu opisivati s tim istim predznakom, onim mlađe generacije. Moram priznati i da mi se sviđa njezina osobnost, uvijek je samozatajna, pomalo i distancirana, no slike dovoljno govore o njoj. Njezina se generacija, s kojom je stasala, ubrajala u Nove realiste, kako ih je zajednički definirao Feđa Gavrilović. Neko ih vrijeme i jest ova poveznica spajala, više ne, svi su se u međuvremenu razvili u svom pravcu. U svakom slučaju, riječ je o generaciji koja je označila definitivni povratak slikarstvu kao mediju, realizmu više-manje.
Zajedno sa svojim partnerom, slikarom Stjepanom Šandrkom, Martina Grlić dijeli poveći atelje na zagrebačkoj Kustošiji, u prostorima u kojima se nekada nalazila Tvornica olovaka TOZ. Većinom su to napušteni pogoni, uz poneki ured, te njihov atelje. Barem se tako čini na prvu, sjajan prostor za stvaranje, ima dovoljno prostora i mirne radne uvjete. Njih dvoje uspijevaju izbjeći i zamci umjetnika u paru, da pretjerano utječu jedno na drugo, svaki ima svoj, različit rukopis. Oboje su i jednako talentirani.

Generacija je to koja je stasala odrastajući uz djela velikog Gerharda Richtera, po svoj prilici i najvećeg slikara današnjice, te uz Petera Doiga i Luca Tuymansa.
Taj je utjecaj prisutan i kod mnogih slikara koji su stasali diljem svijeta. Utjecaj Richtera, kod ove umjetnice posebno čita u zamućenim slikarskim dionicama kojima je na djelima koja su prethodila ovoj izložbi slikala prošlost, većinom naslijeđe socijalizma. Slikarski je prenosila, primjerice, motive rada u tvornicama, koji su, tako pomalo zamućeni, dobivali i neki mističan, u svakom slučaju, nostalgičan predznak. Odnosno, davala je auru sjete, pomalo i idealizacije takvom zamućenosti, život radnika i radnica na tim se slikama činio gotovo pa idealan, u svakom slučaju lijep.
Motivi su, do sada, bili i, primjerice, djeca u bijelim košuljama koja stoje oko crvene rakete, skupina muškaraca kako diže ruke u zrak ili se grli, pa se čini kao da prisustvujemo kolektivnoj euforiji, ordenje i slično. Dok smo obilazile izložbu s prethodno spomenutim motivima, čini mi se da je bila u Galeriji Kranjčar, citirala mi je Slavoja Žižeka, kako “ideologija funkcionira bez obzira na to vjerujemo li u nju ili ne”. Bavila se i igračkama, na slikama su se među ostalima tako našli i Mickey Mouse i Zagi. Na njezinim su slikama, potom, protagonisti bili i Jovanka Broz, i druge ličnosti koje prepoznajemo iz naslijeđa socijalizma.
U svakom slučaju, činilo se da ima utaban put, no trebala je svakako promjenu. Valjalo je pratiti hoće li se razvijati u novom pravcu. Srećom, jest, inače bi postala previše predvidljiva, no vjerujem da je i sama bila toga svjesna.
Naslov je njezine izložbe, netom otvorene u zagrebačkoj Laubi, "Hypermnesia". Naziv je to za stanje ljudi koji imaju golemu sposobnost pamćenja i trenutnog prisjećanja na sve što se ikad dogodilo u njihovom životu, i najmanji detalj koji postoji, i sigurno im zapravo nije lako.

Petnaestak je djela, variraju u dimenzijama, od metar i pol na dva metra, do manjih slika. Tehnika je ulje na platnu. Sve su slike nastale ove godine, u par mjeseci. Uz jednu od većih slika, čiji je naziv "Neispunjena želja", umjetnica mi govori o redatelju Davidu Lynchu, najpoznatijem po kultnim "Twin Peaksima". U pozadini su zamućeni sivi oblaci, nazire se pomalo i plavi komadić neba. U prvom su planu, kao s kolaža izrezani, jedno oko i još nekoliko predmeta koje je teže identificirati. U svakom slučaju, nije teško pronaći poveznicu u kojoj se spajaju realno i nadrealno, u jednom kovitlacu, tu mistiku koja izbija i s njezinih slika, taj, reklo bi se, poziv na sanjarenje.

Pristup je, dakle, intimniji, što se očituje i u samom slikarskom rukopisu. Ranije je, naime, svoja djela bazirala na kolektivnim sjećanjima prethodne generacije, ovom prigodom iz temelji na prisjećanjima iz vlastitog obiteljskog albuma. No, većina slika, ne sve, nastaje na temelju kakvog malog, oku jedva vidljivog detalja, koji umjetnica prvo povećava pa potom po njemu slika. Slikom "Djevojački san" istih većih dimenzija kao što je to "Neispunjena želja", dominiraju ljubičaste mašnice za kosu, ponovno na sivim oblacima, slika ima jednu finu, poetsku notu. Na dvije se slike, obje se zovu "Slavljenica", ponavlja motiv djevojčice. Protagonistica je, zapravo, sama umjetnica koja slavi rođendan, na glavi joj je crvena mašnica, pokazuje koliko ima godina, no sve ostalo je različito: umjetnica ove dvije slike različito koloristički interpretira. Ružičasta torta i napola dogorene svijeće, motiv su slike "Na pola puta". "Miss savršena" prikaz je djevojčica, onih kakvih se svi prisjećamo iz djetinjstva, kojima je sve išlo naprosto - savršeno. Na slici, pak, "Razina sreće", naziremo kuglice s božićnog bora, kao da su izrezane, i u pozadini obrise samog bora.
Naravno, motivi su u drugom planu, u prvom je slikarski pristup materiji, i napredak koji pokazuje koliko je Martina Grlić uistinu predana slikarstvu.