Iako će se velika izložba o međunarodnom pokretu i školi Bauhaus u Muzeju suvremene umjetnosti dogoditi tek 2015. godine, pripreme su u punom jeku.
O mnogima od naših đaka na slavnoj školi tek smo posljednjih nekoliko godina saznali nešto više.
Dio priprema za ovaj golemi projekt je i Kongres koji će se 12. i 13. studenoga održati u MSU, a vode ga Jadranka Vinterhalter i Vesna Meštrić.
Kongres je međunarodni, no većinom se bavi umjetnicima iz regije. Izuzetak je Regina Bittner, koja dolazi iz Fondacije Bauhaus iz Dessaua i predavat će o velikoj umjetničkoj školi koja je promijenila cjelokupnu estetiku suvremenog društva, izjednačila umjetnost s dizajnom svakodnevnice i proklamirala ljevičarske stavove u osvit Drugog svjetskog rata.
Od hrvatskih đaka na Bauhausu najmanje za sada znamo o umjetnici Otti Berger. Iako njezino ime spominju sve međunarodne studije koje se bave temom “Žene u Bauhausu”, o njoj se zna malo. Negdje se navodi kao mađarska umjetnica, negdje jugoslavenska, pa čak i njemačka.
Otti Berger, naime, rođena je 1898. godine u mjestu Zmajevac u Baranji, koje je tada bilo dio Austro-Ugarske (negdje je ime grada u kojemu je rođena zapisano pod mađarskim nazivom i od tuda zabuna), a veći je dio života provela u Njemačkoj. U Zmajevac se vratila 1938., kako bi bila sa svojom bolesnom majkom, no u travnju 1944. deportirana je s obitelji u Auschwitz, gdje je i ubijena. Imala je 46 godina.
Pismo Isi Gropius
“Pokažite da me niste zaboravili” naziv je predavanja koje će o ovoj umjetnici održati povjesničarka umjetnosti sa Sveučilišta u Zadru Antonija Mlikota, koja se posljednjih nekoliko godina bavila opusom Otti Berger (predavanje je u utorak). Naslov je, kako kaže Mlikota, preuzela iz pisma koje Otti Berger 1942. godine iz Zmajevca šalje supruzi Waltera Gropiusa, Isi, a u kojemu među ostalom piše: “Nadam se da će rat ubrzo završiti. Ovdje kod nas, relativno je dobro...”. Pismo završava rečenicom prema kojoj je nazvano predavanje.
Kako se uskoro pokazalo, Otti Berger nije bila u pravu, nije bilo “relativno dobro”, bilo je jako loše. A i zaboravili smo je.
Antonija Mlikota počela se baviti Otti Berger kad se tijekom predavanja o Bauhausu susrela s opusom ove umjetnice i tekstilne dizajnerice: “O njoj nije bilo niti male bilješke u hrvatskoj, a ni jugoslavenskoj enciklopediji. Nakon toga, krenula sam dalje istraživati”.
Otišla je u Berlin, gdje se, svjedoči, čuvaju razni uzorci tkanina s njezinim potpisom, ali i prepiske te fotografije koje su snimale njezine kolege u duhu Bauhusa. Otti Berger bila je nagluha zbog posljedica neke operacije u djetinjstvu, i čitala je s usana. U društvu je bila omiljena.
Rado se družila
“Ona je, prema zapisima, bila vedra, energična i dojmljiva osoba, rado se družila, zvali su je od milja Ottika”, kaže Mlikota. O tome svjedoče i brojne fotografije, najljepše od njih snimila je Lucia Moholy, čiji je suprug bio jedan od glavnih ličnosti Bauhausa, Lászlo Moholy-Nagy.
Kada je Antonija Mlikota došla u muzej Bauhausa u Berlinu, dalje se zaineresirala: “Na ulasku u sam muzej nalazi se veliki pano s fotografijama profesora, a prvo lice i ime koje ćete ugledati upravo je Otti Berger”.
U Bauhaus, Dessau, došla je 1927. godine, no s velikim predznanjem koje je dobila na studiju Kraljevske akademije za umjetnost i umjetni obrt u Zagrebu. Sluša predavanja kod Moholy Nagya, Paula Kleea i Vasilija Kandinskog, a Mies van der Rohe povjerio joj je da vodi Tekstilnu radionicu zajedno s Lilly Reich (Otti je bila njezina zamjenica).
Osjećaj za boje
Ipak odlazi s Bauhausa. Otvara vlastiti Atelje za tekstil u Berlinu 1932. godine, a njezina inovativna rješenja oduševljavaju mnoge. Ona je inače jedina dizajnerica s Bauhausa koja je dobila zaštitu patenta za svoj tekstil. Zanimljivo je i da posljednjih godina brojni modni dizajneri izvlače njezine uzorke s Bauhausa, koji i danas izgledaju jednako suvremeno. Tekstil se, inače, proizvodio pod njezinim imenom, bio je označen njezinim inicijalima, malim pisanim slovima “o.b.”.
Njezin “Tepih za djecu” iz 1929. godine u stalnom je postavu Bauhausova Arhiva u Berlinu. Osim duha Bauhausa, radovi ove umjetnice nose i elemente narodnih nošnji te tkanja tekstila u Baranji, gdje je rođena. U jednom je intervju i sama, uostalom, izjavila: “Nijemci nemaju osjećaj za boje kao mi na Balkanu”.
Ide joj, dakle, dobro. Međutim, zbog židovskog je podrijetla dobila zabranu rada u Njemačkoj, i prisiljena je zatvoriti tvrtku. U to je doba zaručena za arhitekta Ludwiga Hilberseimera, s kojim je bila na Bauhausu, i zajedno planiraju otići u Chicago, tamo ih zove Laszlo Moholy-Nagy. Iako nikada nije otišla, mnoga su njezina djela danas u Americi jer ih je poslala unaprijed vjerujući da će se pridružiti svome zaručniku. Neki od njezinih umjetničkih tekstila čuvaju se tako danas na Umjetničkom institutu u Chicagu.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....