DNEVNIK SAMOIZOLIRANOG INTELEKTUALCA Ovo je vrijeme gerontofobije, pa se i prikrivanje broja staraca umrlih od korone čini gotovo pa prirodnim

Financial Times iznio je dokaze da je u zapadnoj Europi i u New Yorku umrlo od koronavirusa nekoliko desetaka tisuća staraca više negoli se navodi u službenim izvješćima. Starci umrli u raznim privatnim domovima engleskim, po kućama talijanskim, hospicijima španjolskim, stančićima njujorškim, gurnuti su, što se kaže, pod tepih.

Budući da su u pitanju starci, skrivanje njihovih leševa gotovo da se današnjem zapadnome čovjeku čini - prirodnim. Freud bi se jako začudio kad bi vidio današnji svijet. U njegovo doba, potanko je izvješće o tome ostavio genijalan pisac Stefan Zweig, mladići su bijelili kosu i kupovali naočale iako su dobro vidjeli, sve da bi se prerušili u starije, ozbiljnije pojave. Mladost je značila balavost, brzopletost i nepouzdanost.

Gerontofilija se tečajem stoljeća izvrgla u gerontofobiju. Kako je broj staraca na Zapadu rastao, tako je rasla i netrpeljivost prema njima. Američka znanstvenica Donna Wilson, s kanadskog sveučilišta Alberta, lani je objavila istraživanje u kojem stoji kako je čak 98 posto mladih priznalo da gaje diskriminacijske misli ili se diskriminatorski i ponašaju prema starcima. Profesorica tvrdi da je posrijedi danas najčešća od svih predrasuda. Nedavna pak studija znanstvenika s Yalea pokazala je da ta pojava stoji godišnje američku ekonomiju 63 milijarde dolara.

Pojava se engleski naziva ageism, u smislu netrpeljivost prema starenju, a u nas je prevedena nesretnim kalkom ageizam (koji se valjda čita ejđizam), pa predlažemo naziv dobizam ili, možda, starcizam.

Evo što o starcizmu u svom "Predsmrtnom dnevniku" kaže Igor Mandić, jedan od posljednjih Staraca naše literarne pustinje: "Svi mrze starce, ali ne više nego oni sami sebe. Starci su suvišni, uzalud su izrastali: oni ne žive, oni su naprosto tu, poput drveća u parku. Starci uživaju u novinskim osmrtnicama, jer tako znaju kako su oni samo još koji dan na životu. Starci broje pokojne vršnjake i ponose se kako su ih nadživjeli. Starci na sprovodima bacaju uroke na moguće kandidate za nove pokojnike. Starci bi pobili svu mladež, jer se ovoj-joj diže i/ili vlaži. Starci sline za mladosti i hvale se kako su slobodni od napasti. (…) Starci su pohlepni, kakvi su bili i u mladosti/zrelosti. Starci su izješe, što im je godilo i ranije. Starci škljocaju svojim umjetnim udovima, osim jednim – nepokretnim. Starci, napokon, to smo svi mi: neki se rađaju starmalima, neki će umrijeti ne odrastavši. Starci odavno nisu ideal 'zrelosti' jer su prerano strulili ili ih je bjesnilo tuđe mladosti prerano otrusilo. Starci su, ipak, dobra pojava u svijetu, jer se barem imamo s kime uspoređivati i nadati se da im nikada nećemo biti nalik. Starci su naličje naše umišljenosti i time dobrodošli iscjelitelji da bismo, barem, naučili kako manje – mrziti sami sebe."