INTERVJU: ALVARO SIZA

DOBITNIK OSCARA ZA ARHITEKTE: Kapela u Zorkovcu, u Hrvatskoj, moj je idući veliki projekt

 Damir Krajač / CROPIX

Álvaro Siza, dobitnik najvažnijeg svjetskog priznanja arhitektima, Pritzker, Zlatnog lava za životno djelo Venecijanskog bijenala te RIBA-ine nagrade, jučer je stigao u Zagreb, danas u Kući Oris izlaže crteže, uz crteže svoje pokojne supruge Marije Antónije Size.

Umjetnica je preminula još 1973., Siza je podizao djecu i smatra da je došlo vrijeme da se njezin rad valorizira. Među njegovim su najpoznatijim radovima restoran Boa Nova u Portu, gdje je rođen 1933., potom stambena zgrada u Berlinu naziva "Dobro jutro, tugo" (po F. Sagan), Muzej u Brazilu, bazeni Leça u Portu, novija, stambena zgrada na Manhattanu...

Siza će posjetiti i Zorkovac, gdje bi se napokon trebala početi graditi kapela prema njegovu projektu, dok u Orisu izlaže crteže, skice za goleme murale, u crkvi Presvetog Trojstva u Fatimi, izgrađenoj prema projektu Alexandrosa Tombazisa. "Riječ je o golemom prostoru koji prima tisuće hodočasnika. Svaki je mural različitog oblika, a priča o svetom Petru i Pavlu ispripovijedana je kronološki", kaže dok razgovaramo obilazeći postav izložbe.

Je li religiozan? "Kao i svi u Portugalu 40-ih imao sam katoličko obrazovanje. Majka je bila religiozna, muškarci su odlazili u crkvu kao pratnja suprugama. Kada bi počela misa, moj bi otac s većinom ostalih muškaraca izlazio van pušiti. Kada sam malo odrastao, i ja sam išao s njima. Svi su dječaci željeli biti muškarci. Kasnije nisam više išao u crkvu".

Jedan od projekata koji su utjecali na njega jest Gaudijeva Sagrada familia u Barceloni, koju je vidio na putovanju s obitelji po Španjolskoj. Naime, Siza je prvo želio biti kipar. No njegov otac, inženjer podrijetlom iz Brazila, tome se snažno usprotivio, tumačeći kako bi ova odluka vodila "bohemstvu i životu bez budućnosti".

Posjeta Španjolskoj u danima koji su prethodili studiju, Siza se ovako sjeća: "Vozili smo se ljeti, u velikom autu koji je tata unajmio. Neposredno nakon Drugog svjetskog rata bilo je jeftinije ljetovati u Španjolskoj, nego u Portugalu. Moj otac je posjećivao muzeje i puno je čitao, no nije bio oduševljen idejom da postanem kipar. Kada sam vidio Sagradu familiu, prvi put sam osjetio impresioniranost arhitekturom." Svog profesora s Akademije Fernanda Távora, kao i oca, portretirao je na crtežima. Stanovnici Porta mogu ga vidjeti s crtaćim blokom u ruci, kavom i kutijom cigareta, kako skicira.

No, prvi je put te crteže izložio uz Venecijansko bijenale, kada je dobio i nagradu za životno djelo. Zašto ne ranije? "Postoji predrasuda, kulturalna, barem u mojoj zemlji, da nije dobro da se arhitekt bavi crtežom, kritika to smatra amaterskim".

Promovira i crteže svoje pokojne supruge: "Moja je žena imala talent, crtala je kao što malo ljudi crta. No, crtala je figurativno, bila je to epoha kada je sva pažnja kritike bila na apstraktnoj umjetnosti, i smatralo se da se bavi nečim što je vezano uz prošlost. Deset godina kasnije došla je nova generacija."

Dijelom zbog svoje životne situacije, djece koja su išla u školu, odlučio je ostati u Portu: "Kada sam počinjao, vrlo teško probiti se iz ovog grada, Portugal je prije revolucije, bio zatvorena zemlja."

Prvi njegov projekt, restoran Boa Nova, koji je prvotno bio kuća za čaj, i doslovno izrasta iz stijena, i dandanas kritika smatra kultnim projektom. Da li je znao, kada je stvarao ovaj rad, da stvara nešto veličanstveno što će živjeti i pet desetljeća i kasnije.

"Nisam znao, no nadao sam se. Zanimala me autentičnost. U to doba nije se žurilo, moglo se graditi i polako." Boa Nova se vrlo dobro uklapa u njegov pogled na arhitekturu, o kojem kaže: "Želim oblikovati građevine koje kao da su na neki način uvijek stajale tamo." Koliko je teško graditi kada se ne poznaje kontekst, od Kine do Amerike? "Imam mali ured, s desetak ljudi, i zadržavam kontrolu nad svakim projektom, pa sam se dobro upoznao s kontekstima u kojima sam gradio." U obrazloženju Pritzkera stajalo je kako je njegova arhitektura iskrena, on sam tumači kako "dobre arhitekture nema bez emocije". I uvažavanja: "Arhitektura nije samo tehnika, već je za osobe koje tamo borave, imaju svoj stav, emocije, važno je znati da gradite za nekog drugog koji će svoj temperament ugraditi u kuću."

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 15:46