61. PULA Strasti malo, a političke korektnosti ipak previše

Rijetkost je da film već na jutarnjoj novinarskoj projekciji izmami pljesak, no to se posrećilo tragikomediji Darka Lungolova “Spomenik Michaelu Jacksonu”.

Međunarodna produkcija sa srpskom etiketom, u kojoj je Hrvatska manjinski koproducent, drugo je cjelovečernje ostvarenje filmaša čiji je prvijenac “Tamo i ovdje” nagrađen na njujorškom Tribeca Film Festivalu.

I ovaj je film pravljen za stranu - uglavnom festivalsku - publiku, ali bi mogao solidno proći i u kinima u regiji.

Turistička atrakcija

Radnja se s razlogom odigrava 2009. negdje u unutrašnjosti Srbije, tada je, naime, Michael Jackson još bio živ i upravo je objavio planove za svjetsku turneju, što je povod protagonistu filma ( Boris Milivojević), lokalnom brici kojega je napustila supruga ( Natašu Tapušković prije smo znali kao Natašu Šolak), da ostvari neobičnu zamisao: umjesto upravo skinutog spomenika palim partizanskim borcima predlaže mjesnoj zajednici da na to postolje postave kralja popa izlivenog u bronci i postanu svjetska turistička atrakcije.

Korumpirana vlast

Uobičajeni sastojci za takvu vrste priče su tu, od korumpiranih vlasti i pohlepnih tajkuna do mladih nacionalista kojima drugi manipuliraju, ima i jugonostalgije (već nakon špice s tranzistora odjekuju splitski Đavoli, a dvoje protagonista kasnije se prisjećaju nekadašnjeg romantičnog provoda u Dalmaciji), recikliranja tuđih dosjetki ( Zoran Predin pjeva “Bilećanku” iz “Parade”), no u cjelini je to dopadljivo djelce, u kojem dobri glumci uspijevaju udahnuti dosta uvjerljivosti razmjerno plošnim likovima.

S više strasti, a manje političke korektnosti mogao je to biti puno bolji film.

“Spomenik Michaelu Jacksonu” solidno je napunio Arenu, usprkos lošem vremenu.

Nakon “Šegrta Hlapića” prikazan je i drugi film Hrvatskog audiovizualnog centra na ovogodišnjem festivalu. “Most na kraju svijeta”, drugi film Branka Ištvančića nakon dječjeg hita “Duh u močvari”, snimljen je po originalnom scenariju poznatog književnika Josipa Mlakića, koji ne izbjegava vruće teme.

Prva velika uloga

Film započinje vrlo provokativno, odigrava se u selu u kojem su protjerani Hrvati iz Bosne zauzeli kuće hrvatskih Srba, u međuvremenu također protjeranih.

Rat je upravo završio i pročula se vijest da se Srbi vraćaju kako bi pogledali svoje nekadašnje domove: atmosfera je naelektrizirana, a nakon nekoliko mitraljeskih rafala došljaci se vraćaju autobusom kojim su se i dovezli.

Priča se nakon toga pretvara u klasičan film detekcije: iz susjednog sela nestao je starac i policijski inspektor ( Aleksandaru Bogdanoviću ovo je prva velika uloga) iz mjesta u kojem je počela radnja dobije zadatak da istraži slučaj.

Nakon dugotrajnih ispitivanja (u doslovnom smislu, jer ima scena koje vrsni filmovi tog žanra obično preskaču) malo-pomalo uspije razabrati što se dogodilo, i to je okosnica fabule, dok međunacionalna trvenja predstavljaju tek uzgredni kolorit. Film ne izgleda loše (direktor fotografije je veteran Branko Cahun), obiluje zanimljivim lokacijama, glumačka je ekipa uglavnom solidna, a osobito je dobra glazba Dalibora Grubačevića, snimljena s pravim orkestrom (post produkcija je obavljena u Londonu).

Vješto napisan

Mlakićev je scenarij vješto napisan, s poprilično slojevitim likovima i situacijama, međutim, glavni je problem što se Ištvančićeva režija doima kao kad netko ploču sa 45 okretaja svira na 33.

Previše je ugođajnih scena koje su se spretnije trebale preplesti s naracijom. Redatelju na dušu vjerojatno idu i neki nedovoljno uobličeni dramski rukavci, jer je bio suradnik na scenariju. Poput “Spomenika Michaelu Jacksonu”, i ovo je mogao biti znatno bolji film.