'Banović Strahinja': Franco Nero, Šerbedžija i Sanja Vejnović u velikoj epskoj ljubavnoj priči

Kad su se jugoslavenske kinematografije nakon raspada države “rastavljale” i pod svoje “skrbništvo” preuzele filmove svojih autora i svojih nacionalnih studija, ta je rastava braka imala i svoju neželjenu nahočad. Nakon razdiobe, na hrpi je ostao niz vrijednih filmova koji se nisu mogli skladno uklopiti ni u jednu od novoskovanih nacionalnih kinematografija.

Jedan od takvih filmova je i “Banović Strahinja”: djelo jednog značajnog hrvatskog režisera i jednog srpskog scenarista, film koji je nastao u hrvatsko-srpskoj koprodukciji i snimljen u Hrvatskoj, a ekranizira deseteračku epsku pjesmu iz srpske usmene tradicije.

Svjetski filmaši

Istodobno, ekranizira je na način koji je pomalo subverzivan i koji nikad nije bio potpuno prihvaćen u jednom dijelu srpske kulture. Taj i takav film - nahoče Jugoslavije - je “Banović Strahinja”.

Mimičin viteški spektakl nastao je godine 1981. u suradnji dvojice ljudi koji su u to doba bili iskusni, svjetski eminentni filmaši.

Autor scenarija Aleksandar Petrović vjerojatno je najveći srpski i jugoslavenski redatelj, čovjek kojem su dva filma (“Tri”, “Skupljači perja”) nominirani za Oscara, a “Skupljači perja” nagrađeni su i u Cannesu i često proglašavani najboljim jugofilmom uopće.

Vatroslav Mimica imao je još neobičniju filmsku karijeru. Taj je Omišanin početkom pedesetih kao veteran partizanskog saniteta u 27. godini dobio u Jadran filmu mjesto direktora(!). No odustao je od funkcionarske fotelje, latio se režije, u pedesetima postao jedan od najistaknutijih europskih autora animiranog filma, da bi se u šezdesetima okrenuo igranom filmu i snimio neke od prvih modernističkih naslova u kinematografiji. Ta su se dvojica zaslužnih sineasta udružila i načinila jedan od najneobičnijih povijesno-akcijskih filmova jugoslavenske kinematografije.

“Banović Strahinja” deseteračka je junačka pjesma koja pripada takozvanom predkosovskom ciklusu. Junak pjesme je siromašni plemić Strahinja, oženjen za jednu od sestara braće Jugovića i kćer Jug Bogdana. Dok je on u lovu, turski bašibozluk (neregularni vojnik) Vlah Alija napadne njegov dvorac i otme mu ženu.

Preljubnice u manastir

Strahinja od tazbine traži pomoć da je izbavi uzništva, ali je ne dobiva: stari Bogdan, naime, drži da je Anđelija ionako silovana, a po tadašnjem kodeksu časti, ako je žena preživjela silovanje, moraju joj biti iskopane oči i mora je se dati u manastir. Ne dočekavši pomoć tazbine, Strahinja sam ide po ženu i svlada Aliju, kojem je u međuvremenu Anđelija dragovoljno postala ljubavnicom. Nakon pobjede, Strahinja dovodi Anđeliju u obiteljski dvorac gdje se očekuje da upravo on preljubnici iskopa oči. Ipak, kod Strahinje ljubav prevagne nad patrijarhalnim kodeksom i on odbije izvršiti zakon te s Anđelijom odlazi kući.

“Banović Strahinja” pjesma je koja se pjevala diljem štokavskog prostora, uključujući i hrvatske krajeve, a prema Mimičinim riječima za film je korištena verzija koju je pjevao crnogorski guslar Milija iz Kolašina. Izvorni scenarij napisao je sam Petrović, no nije se odlučio sam režirati film. Filma se stoga latio Mimica koji se prethodno oprobao u povijesnom spektaklu u “Seljačkoj buni”.

Gert Frobe - Jug Bogdan

Kako je “Seljačka buna” imala određeni inozemni uspjeh, lako je našao njemačke koproducente i za film angažirao dvije svjetske zvijezde: za Banović Strahinju Talijana Franca Nera (glumio i u “Neretvi”), a za Jug Bogdana Nijemca Gerta Fröbea, negativca iz jednog od najslavnijih filmova o Bondu - “Goldfingera” - ujedno i glumca za kojim se vukao rep da je bio pripadnik nacističke stranke još od - 1927!

Ulogu Vlah Alije Mimica je dao velikoj srpskoj zvijezdi Draganu Nikoliću, kojem je to možda i uloga karijere. Važnu sporednu ulogu Alijina brata Abdulaha - kojeg Alija da nabiti na kolac - dao je Radi Šerbedžiji kojem je to također jedna od najboljih uloga u iznimno neujednačenom filmskom opusu.

Ulogu Anđe dao je tada nepoznatoj 20-godišnjoj Zagrepčanki Sanji Vejnović koja zakratko ovim filmom postaje zvijezda.

800 tisuća gledatelja

“Banović Strahinja” je u Puli prošao umjereno uspješno, no film je bio strašan hit: u Jugoslaviji ga je vidjelo oko 800, a u Srbiji gotovo 600 tisuća ljudi. Publiku u krajevima gdje je epska tradicija živa privlačio je predložak, mačevanje i akcija, urbanu publiku eksplicitna erotika, a usmenoj reklami pomogle su i efektne replike filma koje su se ponavljale poput uzrečica.

Film, međutim, nije bio bez protivnika. U dijelu hrvatske kulture postojao je zazor prema činjenici da su Jadran film i Mimica ovjekovječili pjesmu srpskog kosovskog ciklusa.

S druge strane, u dijelu srpske kulture “Banović Strahinja” je napadan kao film koji negativno prikazuje nemanjićku aristokraciju te ne poštuje epsku tradiciju. Srpski romansijer, povjesničar i filmolog Aleksandar Novaković relativno je nedavno u zborniku Novi kadrovi mlade srpske kritike napisao polemički tekst, s tvrdnjom da je srpskog junaka Mimica prikazao kao kolebljivca i slabića.

Sam Mimica bio je pripravan na takve prigovore. U više intervjua on je isticao kako je “Banović Strahinja” zapravo protunemanjićka pjesma, a sam film je u velikoj mjeri svjetonazorno temeljo na patarenskim i bogumilskim idejama, dvojstvu dobra/zla, duha/tijela.

Koliko su Mimičine tvrdnje o patarenskoj inspiraciji “Strahinje” točne, mogu suditi antropolozi, no njegova interpretacija priče u tom ključu urodila je jednim od najzanimljivijih hrvatskih filmova osamdesetih.