ODLAZAK VELIKANA

BERNARDO BERTOLUCCI Važan redatelj kojem prijeti opasnost da bude upamćen po pogrešnim filmovima

 Getty images
Premda mu je karijera bila duga, Bertolucci će ostati vezan uz period 70-ih, kad snima svoje najvažnije naslove

U ponedjeljak je u Rimu u 77. godini preminuo Bernardo Bertolucci, redatelj “Posljednjeg tanga u Parizu”, “Novecenta” i “Posljednjeg kineskog cara”, višestruki oskarovac i jedan od najpopularnijih režisera umjetničkog filma.

Premda mu je karijera bila duga, Bertolucci će ostati neraskidivo vezan uz period 70-ih, kad snima svoje najvažnije naslove. U njima je spretno znao spojiti vodu i vatru: s jedne strane europsku lijevu politiku, a s druge holivudsku spektakl.

Bertolucci je rođen 1941. u Parmi, u intelektualnoj obitelji: otac mu je bio nakladnik i pjesnik. I sam Bertolucci isprva objavljuje poeziju, no zarana ga privlači film. Pasolini - očev prijatelj i suradnik - stoga poziva 20-godišnjeg Bertoluccija da asistira na “Accattoneu“, čime počinje mladićeva karijera.

Kao dugometražni redatelj Bertolucci debitira već u 21. godini filmom “La commare secca” (1962, doslovce: Suhi trač), kriminalističko-socijalnom freskom kojoj je središnji motiv umorstvo prostitutke u predgrađu Rima. Riječ je o filmu sa strukturom koja je nalikovala “Rašomonu”, no vidjelo se da je mladi režiser duboko inficiran stilom i temama učitelja Pasolinija. Bertolucci potom snima svoj prvi osobniji film “Prije revolucije” (1964), dramu o idejnim nedoumicama parmske omladine.

Val uspjeha

Svjetsku afirmaciju doživjet će dvama filmovima koji imaju sličnu temu, oba nastaju iste godine (1970), oba po djelima istaknutih pisaca. Prvi od njih je “Strategija pauka” prema pripovijest Jorgea Luisa Borgesa, film o sinu antifašističkog heroja koji dolazi u rodni grad svog oca da bi otkrio kako mu otac nije bio heroj nego izdajica, ali da su lokalni partizani to zataškali jer im je odgovarao njegov junački mit.

Propitujući slavnu rečenicu iz Fordovog “Liberty Valancea” “između istine i legende ja tiskam legendu”, Bertolucci sugerira da čitava postfašistička Italija počiva na laži. Sličnom se temom bavi i “Konformist” po romanu Alberta Moravije. “Konformist” je film o mladom intelektualcu koji pristaje surađivati s fašistima i sudjelovati u smaknuću vlastitog profesora, emigranta u Parizu. I u tom filmu Bertolucci se laća teme kulture dogovornog ne-sjećanja koja je i nama u Hrvatskoj vrlo prepoznatljiva. “Konformist” će upućeniji filmofili nerijetko smatrati Bertoluccijevim najboljim filmom.

Na valu tog uspjeha, Bertolucci prvi put napušta okvir nacionalne kinematografije koji mu je do kraja karijere ostao tijesan. Snima u “Posljednji tango u Parizu” s Marlonom Brandom i Marijom Schneider - svoj najglasovitiji, ali i najzloglasniji film. Taj intelektualistički soft-pornić postaje art-hit, i u tadašnjoj Jugoslaviji izlazile su u novinama karikature s aluzijama na maslac i analni seks, a s filmom se u jednoj od humoreski zeza i Miljenko Smoje.

U očito ćudorednijoj Italiji film je međutim zaplijenila cenzura, a sam Bertolucci je kažnjen oduzimanjem građanskih prava na pet godina. Tada doživljavan kao libertinski film uperen protiv malograđanskog ćudoređa, u 21. stoljeću “Tango” je dospio na zub nove vladajuće doktrine: u jeku #Me Too pokreta Bertoluccija se optuživalo za mužjački, režiserski mobing nad jedva punoljetnom glumicom.

Klasni neprijatelj

S trisom hitova za sobom Bertolucci se laća projekta karijere: velike marksističke povijesne epopeje koju će - tipično bertolučijevski - snimiti s holivudskim zvijezdama i novcem. Tih 70-ih, Europa vrije od politiziranosti, a politički film je vladajuća poetika. Dio režisera političkog filma - poput Godarda - smatra da revolucionarni filmaši moraju odustati i od institucija vladajuće klase kao što su igrani film, studijski sustav i kino mreža. Bertolucci će napraviti upravo suprotno.

Uzet će od “klasnog neprijatelja” sve - novac, zvijezde i infrastrukturu - da bi snimio film koji njegove političke ideje plasira što širem krugu gledateljstva. Rezultat će biti “Novecento”, Paramountov spektakl od 5 sati i 13 minuta u kojem glume nasinhronizirani Robert De Niro, Donald Sutherland, Burt Lancaster i Gerard Depardieu. Film iz marksističke političke perspektive pripovijeda povijest sjeverne Italije od Verdijeve smrti 1901. do 1945, prikazujući kako fašizam nastaje u još u dobroj mjeri veleposjedničkom feudalnom društvu kao strategija bogatih da obuzdaju sirotinjsku masu. Film pun antologijskih scena ostat će upamćen osobito po himničkoj muzici Ennija Morriconea, te socrealističkom finalu u kojem uz glazbu seljani crvenim stjegovima mašu sa stogova sijena.

Svoj formalno najveći uspjeh Bertolucci će doživjeti 1987., kad snima “Posljednjeg kineskog cara”, film o kineskom monarhu Puyiu. Sretno dijete vlastite epohe, Bertoluccijev je film nastao u doba perestrojke, kad ideološki tabori padaju, a Kina režiseru (talijanskom komunistu) dopušta snimanje u Zabranjenom gradu. Rezultat je bio strašno precijenjeni film koji u tom ozračju ideološkog detanta dobiva čak devet Oscara - sve za koje je nominiran, uključujući film i režiju.

Bio je to možda i otrovan uspjeh. Nakon “Cara” Bertolucci se trajno usmjerio prema raskošnim, “national-geographicovskim” lakirovkama, globalističkim spektaklima koje snima na čudesno lijepim lokacijama, na engleskom jeziku i uz zvjezdani kast. Takvi filmovi - “Čaj u Sahari” (1990), “Mali Buda” (1993), “Stealing Beauty” (1996), “Sanjari” (2003) - listom su bili grozni, a osobito je bilo neugodno što je već vremešni Bertolucci stalno ustrajao na tome da snima filmove o mladima. Stari komunist je snimao filmove o generaciji kojoj se ne ide na barikade i koja se pokušava kako god umije smjestiti u tom vrlom novom svijetu, a filmovi katkad su imali ton patronizirajućeg gunđanja.

Intenzivne godine

Godine 2003., Bertolucci je nakon rutinske operacije kičme ostao vezan za invalidsku stolicu, što mu je u 62. godini presjeklo karijeru. Nakon toga je snimio samo jedan film, za Bertoluccijeve standarde neobično komoran i nespektakularan: “Io e te” (Ja i ti) po omladinskom romanu Niccola Ammanitija.

Režiser velike i neujednačene karijere, Bertolucci je čovjek kojem prijeti opasnost da bude upamćen po pogrešnim filmovima. Premda će ga većina ljudi pamtiti po raskošnim slikovnicama iz 80-ih i 90-ih, Bertolucci je stvarno dobar i stvarno važan filmaš bio u jednom kratkom intenzivnom periodu - u 70-ima. U tom razdoblju, upregnuo je svoje zanatsko umijeće i dar za spektakl u niz pametnih političkih filmova koji su sjajno secirali 20. stoljeće. Ti su filmovi oni koji vrijede ponovnog gledanja.

Bio je fasciniran psihologijom i živio život bez skandala

Bertolucci je odrastao je u umjetnički orijentiranoj obitelji - otac mu je bio pjesnik, a majka učiteljica. Njegov otac Attilio bio je prijatelj s velikim Pier-Paolom Pasolinijem, koji se spremao za snimanje debitantskog filma “Accattone” i 1961. angažirao na očevu preporuku tada 20-godišnjeg Bernarda za asistenta. To se pokazalo kao potez koji će kasnije biti prijeloman za njegovu karijeru - već godinu poslije Pasolini je predložio Bertoluccija za rad na “Smrti”, koja je kasnije postala njegov prvi film.

Prva supruga bila mu je Adriana Asti, zvijezda jednog od njegovih prvih filmova, “Prima della rivoluzione”, a 1978. se oženio s Clare Peploe, s kojom je u braku bio do smrti.

Bertolucci je bio poznat kao neobična ličnost. Bio je fasciniran psihologijom i psihoanalizom, a ta se opsesija često mogla vidjeti i u njegovim filmovima, u kojima je pokušavao prikazati stanja svijesti svojih likova. Imao je nekoliko psihijatara koji su ga pratili, analizirali i interpretirali njegove snove, a s njim su bili konstantno od 1969. godine. Godine 2001. čak je osnovao First European Psychoanalytic Film Festival (Prvi europski festival psihoanalitičkog filma).

Iako njegov život nije bio obilježen nikakvim velikim privatnim skandalima, Bertoluccija su najviše prozivali zbog kontroverze u “Posljednjem tangu u Parizu”. U sceni seksa između Marije Schneider i Marlona Branda, Brando kao lubrikant upotrijebi maslac, čega nije bilo u scenariju, nego su on i redatelj naknadno dogovorili taj detalj. Schneider je kasnije izjavila da se osjećala kao da su je silovali i poznati glumac i redatelj, a cijeli je život posvetila borbi za bolji tretman žena u filmskom svijetu. Ipak, Bertolucci je izjavio da nije požalio zbog tog poteza iako je bio svjestan da ih Schneider vjerojatno mrzi.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
15. studeni 2024 07:44