PIŠE TOMISLAV ČADEŽ

CESARICA Kad bi se ovakva produkcija, režija i kamera usustavili kao nov standard, za HTV bi se moglo reći da ipak stidljivo zaviruje u 21. stoljeće

 Ante Čizmić / HANZA MEDIA

Nema načina da se Hrvati i oni koji to pokušavaju biti urazume kad je posrijedi hvala. Nje nikad dosta. Tko nije pohvaljen, tko nije mnogostruko nagrađen, taj ne postoji. Tako je na estradi, u teatru, u sportu, u politici, u ratu. Primjerice, hrvatski je vojnik za rata i nakon njega primio u prosjeku dva odlikovanja, bez obzira na to je li dva mjeseca gulio krumpir ili je dvije godine gutao barut. Glumac bez deset nagrada u nas i nije glumac, a o pjevačima da i ne govorimo.

Mjesecima smo slušali kako će se ove godine na splitskim Prokurativama, u sklopu Splitskog festivala, dodijeliti nove glazbene nagrade, najbolje dosad ikad smišljene, namijenjene isključivo ljudima s domovnicom. Tko ne može dokazati da je državljanin Republike Hrvatske, ne ulazi u konkurenciju za Cesaricu. Da ne bi slučajno kakav polutan zgrabio što pripada samo izvornom hrvatskom puku.

Posrijedi je nagrada publike za hit godine. Čovjek bi očekivao, dakle, kao prvo, da je to jedna nagrada. Ali, ne lezi hrvatski vraže, hitova godine ima koliko Hrvati, odnosno Hrvatski glazbeni savez želi da ih ima. Tako je, eto, i ova non plus ultra nagrada horvatski relativizirana. Nemamo samo hit godine, nego i internetski hit godine, i hit autore, i hit tamburaše i hit rockere, među kojima je glavni hit Husein Hasanefendić Hus, vođa skupine Parni valjak, koja je primila Cesaricu za pjesmu “Opet se smijem”, kao hit godine u rock glazbi. Rocker Hus je toliki hit da je ujedno i član Upravnog odbora Cesarice. I općenito, ovdje je odmah zavladalo pravilo da su dobitnici nagrade za hit godine često ujedno članovi Upravnog odbora za dodjelu nagrade za hit godine. Uz Husa, tu je za početak i Miro Buljan

Hrvatska televizija sa svoje je strane učinila solidan posao. Prijenos s Prokurativa prevodio je u jezik zabave moj omiljeni prezenter, najbolji na HTV-u, Duško Ćurlić, a ni Iva Šulentić nije uz njega djelovala nešarmantno. Priredbu je inače režirao kazališni redatelj Ivan Leo Lemo, recimo isto solidno. Nije se štedjelo na opremi kad je posrijedi televizijska prezentacija. Desetak kamera, počesto pokretnih (onih najskupljih), opet solidna izmjena kadrova... Kad bi se ovakva produkcija, režija i kamera usustavili kao nov standard, za HTV bi se moglo reći da ipak stidljivo zaviruje u 21. stoljeće. Napokon da se kamerom zađe iza izvođača. Ali tako da to nije statičan pogled voajerski u njihova leđa, nego jedno dinamično približavanje kakvo krijepi mozak i nemoguće ga je osjetiti uživo. Ptičja perspektiva, “prelijetanje” iznad pjevačkih i voditeljskih glava, pogled na publiku sa strane, sve su to elementi koji ovakav prijenos čine zbilja atraktivnim programom.

Znači, Hrvatska televizija za ovaj prijenos zaslužuje najvišu ocjenu, a koliko je glupo ako ne i apsurdno da se hitovi godine nasjeckaju kao salama, to nije njihov problem.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
22. studeni 2024 01:01