FILM O DONALDU RUMSFELDU Čovjek koji je do kraja ogolio ‘vodećeg jastreba Bushove administracije’

Zašto razgovarate sa mnom?“

“Proklet bio ako znam.”

Vjerojatno ni u ovoj prigodi Donald Rumsfeld nije bio posve iskren. Bivši ministar obrane u vladi Georgea W. Busha, koga su okrivljavali za nesmiljeno raspirivanje rata u Iraku i Afganistanu, mora da se osjetio polaskanim kada mu je Errol Morris, možda najugledniji američki redatelj dokumentaraca, predložio da naprave seriju intervjua iz kojih će nastati cjelovečernji film. Morris se deset godina prije toga odlučio na jedan sličan pothvat, a njegov rezultat, “Magla rata: 11 lekcija iz života Roberta S. McNamare”, sačinjen iz razgovora s ministrom obrane za predsjednikovanja J.F. Kennedyja i Lyndona B. Johnsona (teme su bile kubanska kriza i vijetnamski rat), nagrađen je Oscarom. Rumsfeldu je sigurno imponiralo da ga uspoređuju s McNamarom, a ni Morrisova reputacija nije se smjela zanemariti.

Donald Rumsfeld stari je politički lisac. Funkciju ministra obrane najprije mu je ponudio Gerald Ford (zamijenio je Richarda Nixona, prisiljenog na ostavku) i tako je postao najmlađa osoba u američkoj povijesti koja je obnašala tu dužnost. Kada je Ford izgubio naredne izbore (pobijedio je demokrat Jimmy Carter), Rumsfeld se povukao iz politike i posvetio biznisu, da bi ga se početkom milenija sjetio njegov dužnik Dick Cheney, potpredsjednik u vladi Georgea W. Busha, tako da je ponovno postao ministar obrane.

Prvi film

No dok za Forda nije bilo previše posla (vijetnamski rat tek je završio, novi se svjetski sukobi još nisu rasplamsali), kod Busha mlađeg bilo je uistinu vruće: nakon rušenja njujorških Dvojnih tornjeva Amerika je odlučila uzvratiti udarac, najprije je 2001. objavila rat Afganistanu, a zatim 2003. i Iraku. Rumsfeld je svako malo održavao konferencije za medije u Bijeloj kući i neprestano bio na meti novinara. Je li rat uistinu bio potreban? Raspolaže li Irak oružjem masovnog uništenja ili je to samo izmišljotina da bi se opravdala invazija? Muče li zatvorenike u Guantanamu? Ministar obrane je na svako pitanje odgovarao sa smiješkom, ponekad drsko lažući, a u jednoj prigodi dozvolio si je svojevrsnu paradu. Rekao je: “Neću odgovoriti na ovo pitanje, prošlim sam odgovorom bio tako zadovoljan da ću njime zaključiti ovu konferenciju.”

Ipak, kako je rat postajao sve nepopularniji, njegov je smiješak postupno blijedio i naposljetku je krajem 2006. Bushu ponudio ostavku, koju je ovaj spremno prihvatio. Poslije je objavio autobiografiju “Poznato i nepoznato: memoari”, a u Bijeloj kući ostala je golema arhiva njegovih bilježaka upućenih gotovo svima u vladi (on ih je od milja nazivao “pahuljice”).

Errol Morris nije konvencionalan tip dokumentarista. Svoj prvi film htio je snimiti o Edu Gainu, serijskom ubojici koji je inspirirao glavni lik iz Hitchcockova “Psiha”, a nakon što mu je propao još jedan projekt, Werner Herzog se okladio da će pojesti cipelu ukoliko Morris ikad dovrši ono što je započeo. Ovom je to ipak uspjelo, film “Vrata raja” iz 1978. bavio se biznisom s grobljem kućnih ljubimaca, tada već jako utjecajni kritičar Roger Ebert stavio ga je na svoju listu deset najboljih filmova svih vremena, a Herzog je - kako je i obećao - pojeo cipelu.

Realizator reklama

Njegovo istraživanje za film “Tanka plava linija”, snimljen deset godina kasnije, izbavilo je iz zatvora Randalla Dalea Adamsa, osuđenog na smrt za zločin koji nije počinio, a kada je Morrisu izmakla nominacija za Oscara, Američka akademija filmskih umjetnosti i znanosti našla se na udaru sa svih strana. Srećom, propust je ispravljen s “Maglom rata”.

Kako je protekao sraz Rumsfelda i Morrisa, možete vidjeti u filmu “Nepoznato o poznatom” koji se upravo prikazuje u zagrebačkom Dokukinu, a uskoro će u distribuciju po čitavoj Hrvatskoj. Morris isporučuje iznimno ušminkane proizvode (nije bez vraga jedan od najcjenjenijih realizatora reklama), ovaj je krcat blještavim grafičkim intervencijama, a glazbu je skladao prezaposleni Danny Elfman, bliski suradnik Tima Burtona.

Redatelj u nevjerici

Kao i u “Magli rata”, redatelja ne vidimo, čujemo ga samo kako postavlja pitanja (u međuvremenu je dotjerao patent po kojem ga sugovornik vidi na videu, nema izravnog kontakta, slika komunicira sa slikom), međutim, razlika između ta dva filma je golema. McNamara je imao veliku distancu u odnosu na događaje koji su bili tema filma, 2. svjetski rat i Vijetnam predstavljali su daleku prošlost, pa si je mogao dozvoliti i priznanja o pogreškama, dok se Rumsfeld referirao na razmjerno recentna zbivanja i nije mu padalo na pamet mijenjati stavove. Razlika je vjerojatno i u ličnosti i moralu ta dva političara, no o tome nekom drugom prilikom.

U prvom dijelu filma Morris nas uvodi u Rumsfeldov svijet, njegovu opsesiju bilješkama i poigravanju riječima, potkrijepljenu mnoštvom snimaka s press konferencija. Rumsfeld ni za dlaku ne odstupa od nekadašnjih stavova. Je li oružje masovnog uništenja uistinu postojalo? Naravno, no Saddam Hussein ga je uništio kako svijet ne bi razotkrio njegove bezumne planove. Usprkos Morrisovoj nevjerici, Rumsfeld ne odstupa. Guantanamo? Bio je to besprijekoran zatvor, u njemu se sve radilo po propisu, u Abu Ghraibu je došlo do zloupotreba, no to se odigralo na tlu daleko od Amerike.

Mučenja vodom? To je radila CIA, i to samo u nekoliko navrata, nad time ministar obrane nije imao kontrole. Nevjerojatno precizan, Rumsfeld ispravlja redatelja kad krivo postavi pitanje, likujući kako ga je uspio dovesti u redu. Negdje oko polovice imate dojam da je Morrisov sugovornik dobio točno onakvu vrstu filma kakvu je i želio.

Ipak, samo donekle. Redatelj i Rumsfeld imali su dogovor da potonji može pogledati montirani materijal, ali ne smije izbacivati scene kako mu se prohtije. Tako je u jednoj prigodi prigovorio da ga je Morris stavio u nezgodan kontekst, a redatelj ga je demantirao njegovim vlastitim bilješkama. Na Rumsfeldove samozadovoljne konstatacije Morris niže dokumentarne scene koje to dovode u pitanje: ne oponira on Rumsfeldu, nego to čini stvarnost.

Posveta kritičaru

Po Morrisovu sudu, nema smisla uspoređivati “Maglu rata” i “Nepoznato o poznatom”, jer su to dva potpuno različita filma. Potonji se bavi osobom koja nije spremna na propitivanje vlastitih postupaka, ali joj se povremeno omakne poneka poprilično zanimljiva konstatacija. Redatelja zanima što bi se dogodilo da je bio bliži Ronaldu Reaganu, da li bi postao potpredsjednik, a jednom možda i predsjednik. To je moguće - skromno odgovara Rumsfeld. Kada film završi, naposljetku ste zadovoljni: dobili ste iz prve ruke portret osobe koja je izbjegavala da javnost o njoj na bilo koji način sudi, osim onako kako to njoj odgovara. Rumsfeld na kraju kaže da ne zna zašto je pristao razgovarati s Morrisom, no redatelj u to sumnja. “Pristao je iz taštine, zbog čega bi drugog.”

Film je posvećen Rogeru Ebertu, koji je o Morrisovu radu napisao nekolicinu uistinu nadahnutih eseja. Kako bi pokojni kritičar ocijenio “Nepoznato o poznatom”? Palac gore ili palac u sredini? Vjerojatno ono prvo.