OBLJETNICA SLAVNOG HRVATSKOG FILMA Milijun i pol ljudi nahrupilo je u kina, a naša slavna glumica slomila se pod teretom slave

Na bizaran je način proslavljena 50. obljetnica “Slavice”, prvog cjelovečernjeg filma socijalističke Jugoslavije. Bilo je to 1997., o njoj su pisali svi važniji srpski mediji, a u Hrvatskoj se o tome šutjelo. Ništa čudno, partizanska ostavština tada je u nas bila proskribirana, no i u Beogradu su se žalili da ne mogu na pravi način proslaviti taj datum jer je većina tvoraca i protagonista tog filma ili mrtva ili živi u drugim državama (nisu, recimo, znali da je glavni glumac Marijan Lovrić umro 1993. u Rijeci). Na raspolaganju im je bio tek direktor fotografije Georgij Žorž Skrigin, činilo se da je još u dobroj formi, no pokopat će ga već u jesen, te majstor specijalnih efekata Dušan Živković i Mira Afrić, supruga pokojnog redatelja Vjekoslava Afrića.

Irena Kolesar i Marijan Lovrić kao Slavica i Marin

Obljetnica je ispala bizarno jer je unatoč producentu - beogradskom poduzeću Avala film - “Slavica” po mnogo čemu pripadala fundusu hrvatske kinematografije. Afrić je bio jedan od najvažnijih zagrebačkih glumaca prije nego što je 22. travnja 1942. napustio scenu Državnog narodnog kazališta (kako se tada zvao HNK) i prešao partizanima, a s njim je otišao i Skrigin, prvak baleta i umjetnički fotograf, koji je u ratu zabilježio neke od najdojmljivijih prizora stradanja ljudi u zbjegu. Njih dvojica uključili su se u Kazalište narodnog oslobođenja, u kojem će se kao glumica okušati dotadašnja frizerska pomoćnica Irena Kolesar i kasnije igrati naslovnu ulogu u Afrićevom filmu, u njemu je bilo još hrvatskih glumaca, od Marijana Lovrića i Joze Laurenčića do Dubravka Dujšina i Jože Rutića, snimalo se po Dalmaciji (prva klapa pala je u Stobreču kraj Splita), pjevale su se pjesme mediteranskog ugođaja, skladatelj Silvije Bombardelli također je bio s ovih prostora, ukratko Ivo Škrabalo bio je potpuno u pravu kada je u svojoj povijesti hrvatske kinematografije nazvanoj “Između publike i države” ustvrdio da “Slavica” ima puno više veze s hrvatskim podnebljem nego prvi hrvatski film iz istog razdoblja, “Živjeće ovaj narod” beogradskog kazališnog glumca i redatelja Nikole Popovića, po scenariju popularnog bosanskog pisca Branka Ćopića, situiranom u njegov rodni podgrmečki kraj.

Georgij Žorž Skrigin kao direktor fotografije na setu “Slavice”

To su, međutim, paradoksi tog vremena. Zemlja je tek izašla iz rata, u Beogradu su se donosile najvažnije političke, društvene i kulturne smjernice, pa je razumljivo da se Afrić, nosilac partizanske spomenice 1941., uopće nije vraćao u Zagreb. U glavnom gradu je bio novoosnovani Komitet za kinematografiju kojim je predsjedavao njegov prijatelj Aleksandar Vučo, Hrvatska je, istina, imala neusporedivo razvijeniju kinematografiju, ali i politički biljeg jer ju je uhodavala u žigosanoj ustaškoj državi. “Živjeće ovaj narod” mogao je čak biti snim­ljen i prije “Slavice”, međutim Oktavijan Miletić, koji je u NDH režirao biografski film “Lisinski”, pristao je biti samo direktor fotografije, sluteći nevolje zbog svoje suradnje s njemačkim filmskim poduzećima. Naredni kandidat navodno je bio Bojan Stupica, on je procijenio da se iz te socrealističke melodrame ne može bog zna što napraviti, pa je posao naposljetku dobio Popović. On je pomicao rokove, postavljao nemoguće uvjete i razvlačio, tako da je film imao premijeru tek pola godine nakon “Slavice”, potkraj 1947.

Afrić je bio neusporedivo ekspeditivniji. Tvrdi da je priču filma imao već u travnju 1945., neko je vrijeme radio s Vučom na scenariju, ali su se brzo razišli, a tada je počela njegova ozbiljna filmska škola, sovjetski filmaši počeli su u nas snimati cjelovečernji film “U planinama Jugoslavije”, on je asistirao uglednom redatelju Abramu Roomu, dobio je čak i dvostruki glumački zadatak, igrao je komesara Ivu i četničkog vođu Dražu Mihajlovića, dok je njegov prijatelj Skrigin asistirao legendarnom Eduardu Tisseu, snimatelju klasičnih filmova Sergeja Ejzenštejna. Od Rusa se nije moglo puno naučiti, snimali su više od devet mjeseci, budžet im nije bio problem, katkad bi im jedan kadar dnevno bio dovoljan, a i smjestili su se na lokacije na kojima se moglo uživati, od Opatije do slapova Krke: ako je vjerovati naklapanjima, gozbe su se često pretvarale u orgije. Afrić je napustio ekipu prije kraja snimanja, na špici filma koji je trebao biti sovjetsko-jugoslavenska koprodukcija (Rusi su tako “pomagali” nerazvijenim kinematografijama i kontrolirali njihove resurse) uopće nije potpisan kao asistent redatelja, a po njegovim riječima zgrozio ga je pokroviteljski stav gostiju prema domaćinu jer se glumac Ivan Bersenjev, koji je igrao Tita (i proveo dosta vremena u njegovoj vili da mu “skine” karakteristične geste) stalno zaklinjao u Staljina i Crvenu armiju. Sazrelo je vrijeme da se napravi pravi jugoslavenski film o partizanskoj revoluciji.

Skromna produkcija

Zašto se Afrić nije ozbiljnije posvetio nekadašnjoj glumačkoj profesiji? Bit će da ga je iskustvo u ratu pripremilo na zaokret u karijeri. Tada je, recimo, kako mnogi navode, spasio jedini rukopis “Jame” Ivana Gorana Kovačića, a stasanje jugoslavenske socijalističke kinematografije činilo se kao izazov dostojan njegove svestranosti (isprva je namjeravao studirati slikarstvo, pa se poslije ipak opredijelio za glumu). Ne samo da je pripremio “Slavicu” nego je tijekom njezina završavanja postao osnivač i direktor Visoke filmske škole u Beogradu, koja će prerasti u beogradsku kazališnu i filmsku akademiju. Projekt je - po nekim navodima - odobrio sam Milovan Đilas, najutjecajnija ličnost u jugoslavenskom Agitpropu, no unatoč poticajima s državnog vrha, samo snimanje sličilo je na čistu pustolovinu. Afrić je znao da mora raditi u ljeto 1946., kada glumci nemaju kazališnih angažmana, kasnilo se zbog diletantskog određivanja budžeta i produkcijskih planova, ali kada se počelo, nije se prestajalo do početka jeseni. Skrigin je imao na raspolaganju skromnu reportažnu kameru, nikad prije nije snimao nešto takvog obima, filmski negativi uglavnom su mu bili krajnje neujednačeni “restlovi”, pa ne čudi što “Slavica” izgleda vizualno tako neujednačeno. U jednom trenutku čak su prekinuli rad i zaprijetili Komitetu za kinematografiju da će napustiti projekt ako im se ne osigura sve što je obećano. U interijerima se snimalo početkom 1947., tada je obavljena i postprodukcija, ali krajnje grubo jer je velik dio dijaloga u filmu dosta nerazgovijetan.

Dejan Dubajić kao vlasnik tvornice sardina koji uzaludno žudi za Slavicom

Najvažniju ulogu dobila je Irena Kolesar, Afrić ju je znao iz Kazališta narodnog oslobođenja u kojem je igrala s nepunih 18 godina, poslije rata već je primljena u Hrvatsko narodno kazalište i glumila uz Belu Krležu, pravo čudo, bez ikakve glumačke škole. Redatelj nije bio odmah siguran je li to njegova glavna glumica, ostavio joj je poruku da mu se javi, da bi je zatim izravno pozvao na snimanje, bez ikakve audicije.

Škrabalo navodi da je film već bio završen u veljači, ali da se dugo čekalo na odobrenje za prikazivanje, nekima se film činio diletantskim i nisu bili sigurni je li to prava promocija partizanske kulture. To ne mora biti točno, ali pomoglo je što se u travnju počeo prikazivati “U planinama Jugoslavije” i vrlo brzo nestao iz kina, popraćen negativnim kritikama. Razlozi su bili izrazito ideološki, sukob sa Sovjetskim Savezom tinjao je puno prije otvorenog raskida 1948., Roomov film bio je vrhunski uobličen proizvod u odnosu na “Slavicu”, ali u njemu se govorilo ruski, a apologija Staljina iznimno je iritirala tadašnju publiku. Brzo je povučen s repertoara, a nakon rezolucije Informbiroa bunkeriran je i u Sovjetskom Savezu.

Predrag Milanov, suprug Zinke Kunc, igra mjesnog župnika koji surađuje s okupatorom

Veliki pučki uspjeh

“Slavica” je naprotiv dobila dozvolu za prikazivanje 29. travnja, prikazana je na internoj projekciji za odabrane 4. ili 6. svibnja (podaci se razlikuju), a 13. se već našla u beogradskim kinima, točno na dan osnivanja OZNA-e. Isprva je igrala samo u kinu Balkan na četiri predstave, a i na tamošnjoj terasi, da bi zbog velikog zanimanja i velikih redova za ulaznice i kino Jadran prešlo na cjelodnevne predstave. Za 42 dana film je vidjelo 173.735 Beograđana, što je bio rekord tog razdoblja, odlično je bilo i u Zagrebu, u 21 dan film je skupio 67.987 gledatelja, a sjajni su rezultati ostvareni u cijeloj Jugoslaviji. Spominjala se brojka od dva milijuna gledatelja, što je zasigurno pretjerano, no između milijun i milijun i pol bilo ih je svakako. Objavljeni su podaci da je koštao 5 milijuna i 900 tisuća dinara, a zaradio 4 milijuna i 250 tisuća: isplatio se, znači, 70 posto, što nije malo za to razdoblje, naravno, ako su izvjestitelji navodili bruto ili neto iznose. Film je prebačen i na 16mm vrpcu i prikazivan po mjestima koja nisu imala kina, čak i omladincima koji su radili na pruzi Šamac - Sarajevo, svake večeri drugoj brigadi, no oni u barakama blizu terasi za projekcije već su ludjeli od uvijek istih melodija i zvukova.

“Slavica” je bila veliki pučki uspjeh koji nije ponovio niti jedan kasniji film tog razdob­lja. Irena Kolesar dobila je gotovo živčani slom od tereta slave, a ime Slavica tih godina često se davao curicama u rodilištima. Ipak, već 15. svibnja u Borbi je objavljena kritika Elija Fincija koji baš nije hvalio film, zamjerao mu je nezgrapnost, ukočenost i patetiku. Kako je poslije istaknuto, o negativnim stranama filma bio je vrlo konkretan, a o vrlinama apstraktan. U Borbi su poslije održali okrugli stol o filmu, na kojem su sudionici (Milan Bogdanović, Hugo Klajn, Velibor Grigorić, Oto Bihalji-Merin, Mladen Stilinović i dr.) ponovili dio Fincijevih ocjena, međutim, Afrić ih je upozorio da nisu shvatili njegov koncept partizanske mediteranske melodrame koji je tako razdragao publiku.

Irena Kolesar

Današnji gledatelj po svoj prilici ne bi imao toliko razumijevanja za djelce u kojem se dijalozi ponekad recitiraju, glumci se ne znaju ponašati pred kamerom, Skrigin pretjeruje s poetičnim prizorima morske površine, no kad prihvati kontekst u kojem je film nastao, bit će mu puno zabavnije. Afrić, ponajprije, nije nikakav filmofil, netko tko je mjesece i godine proveo u kinu, a zapravo je izveo niz krajnje netipičnih stilskih postupaka koji se od njega ne bi očekivali. Na primjer, glavna glumica pojavljuje se u filmu krajnje nenametljivo, bez ikakve pompe, dok izlazi iz tvornice sardina u kojoj radi, u grupi ljudi na krajnjoj desnoj strani, a tako je prikazana i njezina smrt, s leđa, dok je pogađaju meci u potpalublju broda koji se zove po njoj. Afrić je svakako gledao Ejzenštejna, odatle i razigrana montaža u kojoj kameni kipovi nijemo prate ulazak Nijemaca, a i karikiranje neprijatelja i “domaćih izdajnika” nije daleko od sličnih ekscesa genijalnog sovjetskog redatelja. Štošta će si on dozvoliti, na primjer negativca Nikšu (igra ga Joža Rutić, koji tih godina nije bio omiljen zbog samovolje, smatran je vrlo dogmatskim aparatčikom za kulturu) pratit će agresivnom vožnjom kamere, što je jedini takav postupak u filmu, ima i dosta elipsa, u cjelini film je naivan, ali razigran i na izvjestan način dopadljiv, svakako zanimljiviji od puno urednijeg socrealističkog pandana “Živjeće ovaj narod”.

Nesuđena nova verzija

Uzgred, scene u kojima se pokazuje kako se mjesna buržoazija slizala s talijanskim okupatorom jako podsjećaju na kasniju “Okupaciju u 26 slika” Lordana Zafranovića. Glumci su raznolikog dosega, Irena Kolesar je korektna, izrazito je efektan feministički naglasak da joj komandant Ive (Ljubiša Jovanović) povjeri pištolj, “jer ima glavu i ruke da ga koristi”, što rasplače njezinu majku (Carka Jovanović), koja smatra da oružje nije za žene. Vrlo je solidan Jozo Laurenčić u ulozi zafrkanta Stipe, uvijek u poderanoj majici, a najbolji je stari Boža Nikolić kao barba Tone, koji paradoksalno kasnije više nikad nije nastupio pred kamerama, iako je nevjerojatno prirodan. Kolesaričin partner Marijan Lovrić u početku je nesiguran, prema završnici je sve bolji i ne čudi što je kasnije postao jedan od najboljih naših karakternih glumaca.

Koliko je kopija “Slavice” tada napravljeno nije poznato, no već šezdesetih godina ostala je upotrebljiva tek jedna jedina, da bi i ta kasnije dobila lošu ocjenu. Osamdesetih se već govorilo da filmu nema spasa, no Jugoslovenska kinoteka - nakon što je dobila neprihvatljive ponude iz Italije (200 tisuća dolara za restauraciju negativa) - postigla je puno bolje uvjete u dogovoru s moskovskim filmskim arhivom, nudeći im rijetke filmove koji su ih zanimali. Tako je u Sovjetski Savez poslan vagon sa 120 rola koje su pomno obrađene i krajem osamdesetih održana je u Muzeju Jugoslovenske kinoteke svečana projekcija filma s kojim je socijalistička jugoslavenska kinematografija i započela.

Štošta se u međuvremenu događalo, godine 1973. Afrić je dao odobrenje za novu verziju filma koju bi režirao Obrad Gluščević (“Lito vilovito”, “Vuk samotnjak”) a snimio Nenad Jovičić, s mladom glumačkom ekipom. Ništa od toga nije bilo, kao ni od sličnog projekta početkom devedesetih kada se Jugoslavija već raspadala i partizanska baština nije bila na osobitoj cijeni.

Vjekoslav Afrić (u sredini, s filmskom ekipom “Slavice”)

Afrić je poslije s polaznicima Visoke filmske škole snimio film “Barba Žvane” (1949.), u dijelovima je bio neusporedivo ambicioznije režiran od “Slavice”, no dokrajčio ga je neuspjeh filma “Hoja! Lero!” (1952.), trash spektakla o starim Slavenima (na snimanju kojeg se, usput, orgijalo “po ruski”, kao u vrijeme snimanja “U planinama Jugoslavije”), kojim je namjeravao ponoviti odjek svog prvijenca. Deprimiran, napustio je režiju i posvetio se pedagoškom radu na beogradskoj akademiji, no mnogi od studenata nisu previše ozbiljno shvaćali profesora s takvim opusom. Potkraj života preselio se u Tribunj pokraj Šibenika, umro je krajem srpnja 1980. u splitskoj bolnici i ispraćen najvišim državnim počastima. Imao je 73 godine.