Otapanje glečera, ostarjele prostitutke, blesavi detektiv i domaći ženidbeni posrednik

Redatelj Jeff Orlowski vjerojatno nije osobito zdvajao što odjavni glazbeni broj “Prije mog vremena” iz njegova dokumentarca “U potrazi za ledom”, koji je otpjevušila glumica Scarlett Johansson, nije u nedjelju izborio Oscara za najbolju pjesmu. Pravo je čudo što se uopće probio u konkurenciju u kojoj su kao favoriti figurirali Adele (“Skyfall”) i Norah Jones (“Ted”), međutim, još je veće čudo kako se sam film nije ugurao među pet najboljih dokumentaraca. U pitanju je prvorazredna atrakcija, ekološko upozorenje da se zbog globalnog zatopljenja glečeri na Grenlandu i Islandu tope i nestaju u moru. Nije to didaktička tirada kao film “Neugodna istina” Davisa Guggenheima i Ala Gorea nagrađen s dva Oscara, u pitanju je bilježenje višegodišnje akcije Jamesa Baloga, fotografa za National Geographic, koji je konstruirao posebnu kameru za automatsko bilježenje protoka vremena, kako bi pokazao što se zbiva na sjeveru zemljine kugle.

Sestre blizanke

Snimci raspadanja i nestajanja ledenih masa upravo su fascinantni, a četiri i pol minutni trailer na YouTubeu pogledalo je preko tri i pol milijuna korisnika interneta. Balog si je dao truda, jer je osjećao obavezu prema svojim kćerima, koje bi ga za dva-tri desetljeća mogle pozvati na red zašto nije poduzeo ništa oko klimatskih promjena u svijetu: ovako ih je bar dokumentirao. Nevesela je prognoza da bi u ne tako dalekoj budućnosti 150 milijuna ljudi bilo prinuđeno potražiti nova prebivališta.

Film “U potrazi za ledom” možda neće zadovoljiti čistunce koji inzistiraju na rigoroznom dokumentarnom prosedeu (u završnici ima previše predavanja), puno je konzekventniji “Upoznajte Fokkensice”, biografska priča o dvije živopisne 69-godišnje dame iz Amsterdama, sestre blizanke, koje su se gotovo pola stoljeća bavile najstarijim zanatom na svijetu u tamošnjoj “četvrti crvenih svjetiljki”. Jedna od njih još upražnjava taj posao, opslužuje i mušterije koje zanimaju S/M finese te gunđa na mlađe konkurentice, dok je druga odustala jer je oboljela od artritisa.

Nismo periferija

Film funkcionira na nekoliko razina, ponajprije kao portret dviju žene koje su izazivale društvena pravila (iako se ne može reći da su se usrećile ili obogatile prostitucijom), zatim kao biografska zgoda (u tom pogledu je najmanjkaviji, jer bismo htjeli više doznati o detaljima iz njihovih životopisa), a naposljetku i kao svojevrsna povijest “četvrti crvenih svjetiljki”. U svijetu je izazvao poprilično zanimanje zbog svojih neobičnih protagonistica, a na ZagrebDoxu, gdje se prikazuje u pratećem programu Biografski Dox, svakako će biti među zapaženijim ostvarenjima.

Festival je otvoren u nedjelju filmom Nebojše Slijepčevića “Gangster te voli”, a usporedimo li našeg predstavnika s onime što smo vidjeli prvog festivalskog dana - recimo, poprilično izvikanim američko-indijsko-britanskim dokumentarcem “Bengalski detektiv” - nema razloga da se smatramo periferijom te filmske vrste. Recimo, potonji je postavio u prvi plan živopisnog tipa koji vodi detektivsku agenciju u Kolkati i pokušava riješiti sve, od trostrukog ubojstva do bračne nevjere i slučaja krivotvorenih šampona. Dotični Tajesh Ji sanjari i o tome da nastupa sa svojim zaposlenicima kao plesač, a istodobno žena mu postupno slijepi.

Opori tipovi i običaji

Radikalne promjene raspoloženja koncept su redatelja Philipa Coxa, što je valjda i razlog zašto taj dinamično napravljeni film uživa takvu reputaciju. U tom pogledu “Gangster te voli” je puno usredotočeniji, u njegovu središtu je ženidbeni posrednik iz Imotskog koji ima otprilike isto toliko uspjeha u svojim pothvatima kao i njegov kolega iz Kolkate. Za razliku od “Bengalskog detektiva”, Sljepčevićev se film ne doima kao simulirani dokumentarac, diskretno zabavlja, ali i uznemiruje, jer ukazuje na poznatu činjenicu da je u malom mjestu teško naći životnog partnera ukoliko si bar malo drukčiji. “Gangster te voli” napučen je živopisnim karakterima, a imotski kraj prikazan je neusporedivo dojmljivije nego u filmu “Sonja i bik”, s kojim dijeli puno sličnosti: ipak, postupno shvaćate da tamo nema baš puno štofa za komediju, opori su to tipovi i običaji, s kojima jedino Slijepčevićev junak zna kako se treba ophoditi.