Moderna djela trijumfirala, klasična pala u drugi plan

U retrospektivi Viktora Košakovskog prikazan je crno-bijeli film “Belovi” koji je svojedobno ruskog autora prometnuo među najzanimljivije svjetske dokumentariste.

Reklo bi se, ništa posebno, kronika obitelji, postarijeg brata i sestre, koji žive na posjedu na izvoru Neve i neprestano se svađaju, a čamotinju im oživi tek posjet druga dva brata. No, Košakovski tako suvereno dočarava prostor i opušta protagoniste da si može štošta dopustiti, npr. da podloži pod sliku latino glazbu ili isključi ton usred svađe pa kraj scene pratimo u tišini. To je vrhunski režiran dokumentarac s modernističkim intervencijama, što je danas jako rijetko: sudeći po ZagrebDoxu , te su se tendencije potpuno razdvojile. Glavnu nagradu u međunarodnoj konkurenciji osvojio je 20-minutni crno-bijeli američki film “Kudzu loza”, koji bi se po svom prosedeu mogao prošvercati i kao eksperimentalni: Josh Gibson snimio ga je na 35-mm vrpci u širokom formatu, sam ga razvio u tamnoj komori u svom podrumu, glazba i govor dopiru sa starog radija, a kada se čovjek i pojavi u kadru, njegov se glas ne čuje.

Lirski esej o sestri

Film o biljci iz istočne Azije koja je preplavila jug Amerike doima se i kao osebujni etnografski rad, ali u cjelini je fascinantan, bez obzira na žanrovsko određenje. Dokumentarnog je bilo razmjerno malo i u druga dva nagrađena filma: “Uljezu”, intrigantnom detekcijskom trileru Barta Laytona s igranim dijelovima, te “Eleni”, lirskom eseju Petre Coste o pokojnoj sestri. Da je redateljski postupak važniji od sadržaja, potvrdila je i nagrada u regionalnoj konkurenciji: dobio ju je film “Cvetanka” u kojem je Youlian Tabakov izložio životnu priču svoje bake. Nije to napravio po “talking head” sistemu, glas protagonistice, osim u jednom do dva navrata, čuje se isključivo u offu, dok redatelj inscenira ponekad i artificijelne situacije koje korespondiraju sa staričinom biografijom. Je li klasični dokumentarac mrtav, onaj u kojem redatelj ponekad i godinama prati ljude za koje se zainteresirao, a koji je još u razdoblju nijemog filma promovirao Robert Flaherty u “Nanooku sa sjevera”?

Izvrstan program

Nipošto, jer smo u međunarodnoj konkurenciji vidjeli dva rasna izdanka. Švicarski “Zimski nomadi”, koji se bavi pastirima u potrazi za ispašom, što baš nije lako u Zapadnoj Europi ograđenoj na svakom koraku, izvanredno je snimljen i vješto izložen te ne čudi što je lani dobio nagradu Europske filmske akademije, dok je ruski “Knjiga o tundri” prvorazredna zabilješka također o nomadima koji se brinu za nepregledno stado irvasa u snijegom zametenoj Čukotskoj oblasti. Zašto ih žiri nije izdvojio? Zato što se držao modernističke vizure, što ne znači da to na bilo koji način obvezuje gledatelje. Poticajnog dokumentarizma bilo je povremeno i u rumunjskom filmu “Ugasi svjetla” u kojem je redateljica Ivana Mladenović uspjela izvući iz sugovornika, nevjerojatno fotogeničnog Roma Alexandrua Mitutelua, ispovijed o ubojstvu bivše cure, što ga je koštalo četiri godine zatvora.

Ovogodišnji ZagrebDox bio je izvrstan zato što je ponudio nevjerojatno bogatu lepezu najrazličitijih dokumentaraca, ne samo u međunarodnoj i regionalnoj konkurenciji, nego i u pratećim programima. Pravi je dragulj film Sophie Huber “Harry Dean Stanton: djelomično fikcija”: inače mučaljiv kultni glumac otkrio je nekoliko manje poznatih detalja iz profesionalnog i privatnog života, doznali smo da nije htio prihvatiti ulogu koju je poslije odigrao Dennis Hopper u “Plavom baršunu” te da ga je Rebecca De Mornay ostavila zbog Toma Cruisea. U jednom trenutku intervju s njim počinje voditi David Lynch i vrlo artikulirano objašnjava njegove glumačke adute. Film koji se isplati još jednom pogledati.