'POVRATAK U HOMS' Film sirijskog novinara ispao je pun pogodak

Sarah Polley ne treba posebno predstavljati kao glumicu, talentirana Kanađanka nastupa pred kamerama još od dječje dobi, igrala je kod Atoma Egoyana i Wima Wendersa, pa i u holivudskom hitu “Zora živih mrtvaca”, da bi je obasuli hvalospjevima za režiju drame “Daleko od nje”.

Od filmašice takvog pedigrea nije trebalo očekivati običan dokumentarac, a nismo ga ni dobili. U “Pričama koje kazujemo” otkrivamo da Sarah nije kći bivšeg glumca Michaela Polleyja nego producenta Harryja Gulkina, koji je ljubakao s njezinom mamom dok je ta gostovala na jednoj kazališnoj sceni u Montrealu. Mlada glumica je to ustanovila kada je već imala solidnu karijeru, čak se i zbližila sa svojim biološkim ocem, ali Michael o svemu tome ništa nije znao. Tek kad je novinar iz Toronta 2009. htio objaviti tu priču, ona je morala priznati Michaelu da nije njegova kći.

Sarah je uprizorila neobičan film o obiteljskom ispovijedanju: Michael čita svoje osobne zapise o bračnom životu u tonskom studiju pod paskom “kćeri”, pojavljuju se i njezina braća i sestre, pravi otac i svakojaka rodbina, a među autentične “osmice”, na kojima je i njezina pokojna majka, ugurane su lažne, inscenirane s glumcima, što se pak razotkriva u završnici. Redateljica je htjela napraviti djelce u kojem bi pokazala kako svaki sudionik ima svoju verziju istine, ali se zapetljala, pa joj je film ispao predugačak i prenatrpan.

Zato je “Povratak u Homs” sirijskog novinara i filmaša Talala Derkija ispao pun pogodak. Film koji je u siječnju dobio grand prix žirija u Sundanceu strasno zagovara sirijske borce za demokraciju i njihov otporu režimu Bashara al-Assada. Homs je nekoć bio milijunski grad, najveći na zapadu zemlje, a danas je u ruševinama, jer ga je vladina vojska gotovo potpuno uništila.

Redatelj je realizirao film u razdoblju od tri godine i bilježio ne samo razaranje grada nego i pogibije znanaca. Karakterističan je prizor u kojem kamera prati što će se dogoditi s malom grupicom pobunjenika u potrazi za zaklonom. Gotovo je sigurno da će nekoga pogoditi metak, a to se i dogodi, jer jedan od njih samo poskoči i zatim se sruši na zemlju, kao što smo viđali u akcijskim filmovima: ovdje, međutim, nema ustajanja kada je kadar završen. “Povratak u Homs” ima nešto od snuff estetike dok se nižu pogibije pred kamerama, a nevjerojatna je i scena u kojoj teško ranjeni lider pokreta otpora drži grozničavi govor kako se mora ustrajati u borbi.