Različiti ljudi vole različite stvari u američkoj kulturi. Neki vole country, blues ili jazz, neki vesterne ili holivudske mjuzikle. Postoji i dio čitatelja - u njih uključujem i sebe - koji su americanu zavoljeli preko kratke priče. Od Marka Twaina preko Flannery O‘Connor do J. D.-ja Salingera i Raymonda Carvera, SAD su obećana zemlja kratke priče. A ona nam je otvarala i otvara vrata drukčije Amerike - periferije, marginalnih, nepomičnih ljudi, provincijskih života koji su zapeli.
Kratka priča i film dva su dragulja američke kulture. Ali američki film i američka kratka priča obično su se mimoilazili: američki short story za filmsku je industriju obično bio previše statičan, sićušan, previše usmjeren na stanje, a premalo na djelovanje. Rijetki su filmaši koji su pokušali američku kratku priču pretvarati u film. Još su rjeđi oni koji s njom dijelu atmosferu i duh.
Ovaj tjedan zagrebačka je publika u prilici upoznati jednu takvu redateljicu. Human Rights Film Festival od ovog utorka prikazuje retrospektivu Kelly Reichardt (1964.). Autorica koju HRFF predstavlja jedna je od najznačajnijih redateljica američkog nezavisnog filma. Ktomu, njezin rad neraskidivo je povezan s američkom tradicijom i poetikom kratke priče. Ne samo zato što Reichardt često adaptira i surađuje s piscima short storyja nego zato što s njima dijeli ambijente, teme, tipologiju likova, isto osjećanje učmalosti i sjete.
Zagrebačka retrospektiva donosi pet od osam autoričinih filmova, uključujući i posljednji "Showing Up" iz 2023. Svi filmovi programa u Hrvatskoj se pokazuju prvi put. U programu stoga nema dva filma Reichardt koji su jedini kod nas igrali, a koji su joj ujedno i najpoznatiji. To su film "Wendy and Lucy", koji je 2008. bio u limitiranoj distribuciji, te "Certain Women" (Stanovite žene) koji je 2016. igrao u Motovunu. To je ujedno i jedina krupnija primjedba programskoj odluci HRFF-a. Šteta je, naime, što su zbog davnih i limitiranih prikazivanja publiku uskratili za dva autoričina najbolja djela.
Kelly Reichardt rođena je 1964. na Floridi u obitelji policajaca. Debitirala je 1994., kad je na rodnoj Floridi snimila "Rijeku trave", no-budget koji je sama opisala kao "film ceste bez ceste, krimić bez zločina i ljubavnu priču bez ljubavi". Film dobiva nagradu na Sundanceu, no toliko je minimalistički da Reichardtovoj nije pogurnuo karijeru. Reichardt će sljedeći film čekati deset godina. U međuvremenu će upoznati pisca s kojim će trajno povezati karijere. Bio je to portlandski romansijer i pisac kratkih priča Jonathan Jon Raymond. Reichardt će na koncu adaptirati jednu od Raymondovih kratkih priča i otkriti ambijent kojem će kao autorica ostati vjerna - Oregon te pacifički sjeverozapad. Film koji se zove "Old Joy" (Stara radost) - i koji igra na HRFF - priča je o dvojici starih drugara koji idu na vikend-kampiranje u oregonske planine. Jedan je u stalnoj vezi, uskoro će biti otac i, reklo bi se, "uozbiljio se". Drugi i dalje živi život produljenog mladenaštva kao bezbrižni polu-hipi. Uskoro se, međutim, shvati da junakov prijatelj ne uživa u slobodi, nego je u njoj zaglibio. Film ima snažno uporište u muzičkoj americani. Glazbu za film radili su Yo La Tengo, a ulogu lutalačkog prijatelja glumi country glazbenik Will Oldham, poznatiji pod scenskim pseudonimom Bonnie
Nakon umjerenog uspjeha s "Old Joy" Reichardt hitro snima još jedan film po Raymondovoj priči. "Wendy and Lucy" će se pretvoriti u veliki uspjeh, ne bez vraga jer joj je to i najbolji film. Junakinja filma je bekpekerica koja sa psom u starom automobilu tumara sjeverozapadom SAD. Ali automobil joj se pokvari, nema novca za popravak, kući može samo vlakom, a vlak ne prima pse. Stoga se junakinja upinje da u zabačenom oregonskom gradiću udomi životinjskog druga. U tom će filmu Reichardt prvi put surađivati s tada razmjerno nepoznatom glumicom koja će joj postati stalna suradnica, Michelle Williams. "Wendy and Lucy" bi se mogao opisati kao "Umberto D za milenijalce": to je srcedrapajuća melodrama koja izvlači emocionalni maksimum iz beskrajno malenog. "Wendy and Lucy" je priča o siromaštvu, portret generacije koju je američki san ispljunuo.
Sljedeći film Reichardt bio je iznenađenje: opet u suradnji s piscem Raymondom, snimila je - vestern. Film se zvao "Meek‘s Cutoff" (Meekova prečica) i bavio istinitom epizodom iz povijesti Oregona. Traper Stephen Meek 1845. je poveo konvoj doseljenika prema Pacifiku kraćim, ali težim putem preko oregonske visoravni. Spletom okolnosti, u konvoju su preostale gotovo same žene, koje putem shvate da se Meek pogubio te i da je odviše rasist da bi pitao pomoć domorodaca. "Meekova prečica" vjerojatno je prvi feministički vestern, film koji otvara neispričanu temu ženskog iskustva Divljeg zapada.
Krajem prošlog desetljeća Reichardt će snimiti dva filma koji nisu dio zagrebačke retrospektive, a vjerojatno su joj najprijemčiviji za širu publiku. U oba redateljica prvi put pred kamerom ima i zvjezdanu glumačku postavu. "Night Moves" (Noćni pokreti, 2013.) nešto je najbliže trileru. Bavi se trojkom ekološkim terorista (Jesse Eisenberg, Dakota Fanning, Peter Sarsgaard) koji dignu u zrak branu koja je ekološki sporna. No sutradan doznaju da je nizvodno u kanjonu bujica usmrtila planinara koji je kampirao. "Stanovite žene" (2016.) mozaička su drama o četiri ženske sudbine nastala po trima kratkim pričama književnice iz Montane Maile Meloy. Ambijent je opet Sjever, opet su tu iste teme čamotinje, iznevjerenih čežnji i odgođenih nada. Ovaj je put, međutim, film šira, pripovjedno razuđenija freska, a krase ga i slavni glumci - Laura Dern, Kristen Stewart, Michelle Williams, Lily Gladstone, James LeGros i Jared Harris.
Nakon tog filma Reichardt se vratila Raymondovim pričama i vesternu. Film koji je snimila, "First Cow" (Prva krava) - osobno mi je najmanje zanimljiv u zagrebačkom programu.
HRFF premijerno prikazuje i posljednji redateljičin film, nastao prošle godine. "Showing Up" je film o kiparici (opet Michelle Williams) koja se priprema za nadolazeću izložbu u majušnoj i ne naročito prestižnoj galeriji. Rano shvatite da junakinja Lizzy nije baš zadovoljna svojim životom. Podstanarka je kod probitačnije umjetničke kolegice. Živi kao umjetnica na rezidenciji na koledžu na kojem joj je, eto čuda, mama tajnica. Sa zebnjom gleda kako drugi napreduju, a ona tavori. Mater joj je dominantna, a brat čudak za kojeg se brine. Jednog dana cimerica u kuću donese ranjenog goluba kojeg je - Lizzy to shvati - izmrcvarila njezina mačka. U danima kad bi morala bjesomučno finalizirati izložbu, Lizzy se opsesivno posveti ranjenoj ptici. Skrb o pernatom stvoru pretvara se za Lizzy u surogatni smisao života. Ambijent kojim se Reichardt bavi ovaj je put posve drukčiji. To je svijet umjetničkih koledža, kustosa, galerista, recenzija u časopisima. No temeljno osjećanje je isto. Reichardt i u ovom filmu napipava osjećaj zagubljenosti, nesigurnosti. I ovdje se bavi likom koji je zaštekao i ne zna kako bi dalje. To osjećanje baš karverovske sjete kod Reichardt uvijek ima klasnu, ali i feminističku crtu.
Kelly Reichardt je redateljica koju je lako uzeti olako i podcijeniti. Nema kod nje redateljske ekstravagancije, poze, nema tu stilskih neobičnosti ni onog što se obično uočljivo spazi kao "stil". Filmovi joj izgledaju, pa, eto - kao da ih je bilo tko mogao snimiti. Rijetko imaju zaokruženo razrješenje: Reichardt voli svoje likove ostaviti da plutaju u limbu, između danas i sutra. Veličina ove redateljice je, međutim, upravo u tome da stvari zna ostaviti malima i u malom naći veličinu. Po tome je doista slična piscu koji je kod nas obilježio cijelu generaciju - Raymondu Carveru.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....