Revizionistički Robin Hood na francuskom tlu

Canneski filmski festival, koji će početi u srijedu navečer, i ove će godine po uvriježenoj tradiciji na otvaranju publiku počastiti pretpremijerom velikog holivudskog filma. Ove godine, odabir filma otvaranja sam se nametao. “Robin Hood” redatelja Ridleyja Scotta točno je onakav film kakav canneskom otvaranju treba: raskošni američki spektakl u režiji starog europskog majstora, a k tomu još i film koji će uzburkati kontroverze.

Trideset prvi Robin

Scottov “Robin Hood” trideset i prvi je film koji se bavi popularnim odmetnikom iz engleske usmene književnosti. No, Scottov “Robih Hood” po tematskoj se okosnici posve razlikuje od svih meni poznatih verzija priče o nottinghamskom odmetniku. Šerif od Nottinghama i sherwoodska banda u filmu imaju posve perifernu ulogu, Kralj Richard umire već u prvoj roli, a zaplet filma zapravo završava ondje gdje u većini verzija obično počinje - onda kad se Robin otisne u šumu.

Scottov “Robih Hood” stoga je manje adaptacija popularnih balada ili Waltera Scotta, a više nastavak redateljevog prethodnog filma “Kingdom of Heaven” u kojem prati daljnje, devastirajuće posljedice križarskih ratova po europsku kulturu.

Scottov film počinje 1199., kad tijekom besmislene opsade nekog nevažnog francuskog dvorca pogine Richard Lavljeg Srca, i to tako što ga je s bedema ustrijelio - kuhar. Glupi i besmisleni incident Englesku ostavlja bez kralja, a obični streličar Robin Longstride ( Russel Crowe) preoblači se u ruho poginulog viteza Loxleya i u London odnosi kraljevsku krunu.

Prevareni odmetnik

Pod lažnim imenom odlazi u Loxley, gdje ga otac poginulog viteza ( Max Von Sydow) i njegova nevjesta Marianne ( Cate Blachett) prime i predlože mu neobičan pakt: Robin mora i nadalje glumiti da je Loxley, kako Marianne po punčevoj smrti ne bi ostala bez posjeda.

U međuvremenu, umjesto mrtvog Richarda kraljem je postao Ivan Bez Zemlje, koji isplaćuje ratne dugove nametanjem visokih poreza. Nakon što Robinu i velikašima obeća povelju o ograničenju vlasti, oni ga pristaju podržati u bici protiv Francuza. Ali, na samom koncu filma, Ivan krši obećanje, kida povelju (koju je u zbilji potpisao!), a Robina “Loxleya” proglašava odmetnikom.

Kako se vidi, Scott i njegov scenarist Brian Helgeland odmakli su se od legende; više nema “dobrog odsutnog kralja”. Richarda prikazuju mnogo bliže povijesnim činjenicama - kao neodgovornog i ratobornog pustolova, ratnog zločinca koji je u Akri ubio 1200 muslimanskih civila, i zbog čije je lakomislenosti Engleska morala platiti Austriji danak u visini četiri godišnja budžeta.

Pastoralna idila

Ono u čemu se Scott i Helgeland odmiču od povijesti je prikaz završne bitke na engleskim plažama koja ne samo da je neobično, apovijesno vizualizirana (Francuzi imaju desantne brodove!), nego se nije ni dogodila: rat se zapravo vodio za francuske regije i na francuskom tlu! Bit će zanimljivo vidjeti kako će na tu reviziju povijesti reagirati lokalna kritika, tim više što se u filmu Francuzi prikazuju kao palikuće, silovatelji i ubojice, vrlo slično kao Nijemci i domaći izdajnici u “Kozari” i “Sutjesci”.

Kao i u “Kingdom of Heaven”, i u “Robin Hoodu” Scott otvara “evergrine” popularne medijevalne kulture tako što ih preslaguje u skladu s današnjom ideologijom. U “Kraljevstvu nebeskom”, kao multikulturni liberal prikazao je križare kao okrutne, glupe fanatike. U “Robin Hoodu”, crkva i monarhija su zlo, a jedina objedinjujuća sila je nacija, koja spaja sirote i bogate, feudalce i odrpance u borbu protiv tudjina, a umjesto civilizacije pravi izbor je jednakost u siromaštvu i pastoralna idila u divljini šume.