A. Dragaš: 'Mayales su poput melema za uši'

Niz ovogodišnjih solidnih i vrlo dobro posjećenih koncerata domaćih izvođača u Zagrebu, pretežito u Vintage Industrial Baru, nastavio se povratničkim i promotivnim koncertom Mayalesa u KSET-u. Bojazan da nova postava Mayalesa, koja je snimila najbolji hrvatski album 2012. godine, neće imati dovoljno sape i kapaciteta prenijeti te nove studijske snimke u live izvedbu minula je već na početku.

Taman kad sam pomislio da sam vidio i čuo manje-više sve interesantno što današnja (domaća) glazba može ponuditi, prva trećina nastupa Mayalesa, dominantno postavljena kao hipijevski pastoralan country-rock i blago psihodelizirani folk-rock, došla mi je poput melema za uši izranjavane svakojakim recentnim pop smećem.

Mayales su se ukazali ne samo kao jedan od najzanimljivijih domaćih sastava nego i poput bliskih rođaka eminentnih izvođača americane koji su neko vrijeme često nastupali u KSET-u. Nježne melodije i fina pretapanja susjednih, ali i donekle različitih stilova u slučaju ove druge postave Mayalesa gotovo da nisu imali dodirnih točaka s “lagano, lagano” fazzom iz kasnih 90-ih, pa čak ni kad su se bendu na pozornici pridružili Valerija Nikolovska i Kristijan Beluhan u starim hitovima “Mogu i sama”, sada u psihodeličnom rock grooveu, odnosno “Od ljubavi”, sada osmišljenoj poput fuzije jazza i rocka.

Nije sve na prvom, povratničkom nastupu bilo besprijekorno. Nedostajalo je sigurnosti, istaknutijeg vokala Petra Beluhana koji s bradom izgleda poput brata Sama Beama iz Iron & Wine i nekih drugih junaka folk-rocka i americane 21. stoljeća i jačeg zvuka gitara i bubnjeva, no to su više bili tehnički nego izvođački nedostaci koji nisu ubili ljepotu novih skladbi Mayalesa čija nova, druga postava, ako mene pitate, ima više smisla i razloga za postojanje pa i intrigantnosti od one prve, “lagano, lagano” postave.

Dodatna kilometraža u nogama i Beluhanovo osvještenje da je on sada i frontmen, a ne samo idejni vođa benda vjerojatno će stvari postaviti na svoje mjesto čime bi Mayales mogli odraditi seriju lijepih nastupa po klubovima i festivalima. S obzirom na “Diksilend” Jinxa čiji je lider Coki nadzirao ovaj prvi nastup Mayalesa te “Shine! Shine! Shine!”, ponajbolji album My Buddy Moosea, ispada kako u kvalitativnom vrhu domaće glazbene scene imamo čak tri benda koji se na ovaj ili onaj način poigravaju americanom, psihodeličnim, country i folk-rockom.

Ugodno saznanje za glazbenu scenu kojoj nedostaje dobrih novih vijesti pri čemu Mayales u ovoj postavi možemo percipirati i kao posve novi bend. Zbog Beluhanove brade, frizura Vlade Mirčete i Viktora Lipića te njihovih gitarističkih i orguljaških doprinosa, ali i cijele postave benda s važnom ulogom pjevačica Ivane i Ines, Mayales se danas doimaju poput rođaka The Magic Numbersa, Super Furry Animalsa, Gorky's Zygotic Minci i Belle & Sebastian, odnosno srodnika onog niza bendova koji je stasao pod uplivom velikana baroque-pop, psihodeličnog, folk i country-rocka kasnih 60-ih poput The Mamas & Papas i The Lovin' Spoonful. Meni je to i lijepo i svrhovito, kako za Mayales, tako i za domaću glazbu.