Novi album Mayalesa nakon 13 godina: Nježna pop-psihodelija za dugo zimsko sivilo

Kad su Mayales objavili debi album “Svima želim raj za sve” daleke 1999. godine, rock je opet bio mrtav, pogotovo ako ste pitali acid-jazz publiku koja je pohodila klub Aquarius i zdušno podržavala Mayalese kao našeg konja za utrku u spomenutom plesnom žanru.

U to vrijeme još sam radio u diskografiji, baš kao i Petar Beluhan, spiritus movens Mayalesa. Uvijek mi je bilo drago popričati s njime jer smo dijelili slična mišljenja o diskografskom biznisu iako smo dolazili iz glazbeno drukčijih svjetova. Barem se meni tako činilo pa sam Mayalese više cijenio negoli volio njihovu “lagano, lagano” fuziju blago elektroniziranog popa, jazza, soula i funka. Sve do ovog, nakon trinaest godina tek drugog albuma Mayalesa.

Sada mi se čini da je Petar Beluhan došao iz nekog meni vrlo bliskog glazbenog svijeta, a drugi album Mayalesa mnogo više mi se sviđa od “Svima želim raj za sve”.

Ono što se nije promijenilo jest to da je rock ponovo mrtav. Po tko zna koji put, naravno, a ako je s “lagano, lagano” debijem Mayalesa Beluhan bio u sinhronicitetu s takvim stavom, ovaj put je posve u raskoraku s tom, tko zna kojom po redu, smrću rocka. Zašto inzistiram na toj vezi između smrti rocka i uskrnuća Mayalesa? Zato jer je Mayales doista posljednji bend koji bi 2012. godine ustao “iz mrtvih” pa prigrlio rock “na umoru”.

No, tako ispada jer kad preslušate “Mayales 2”, shvatit ćete da su Beluhan i gitarist Vlado Mirčeta, unatoč acid-jazz sklonostima s debija te zajedno s pokojim starim i novim suradnikom te Cocom Mosquitom u producentskoj fotelji, skuhali jako ukusan složenac psihodeličnog rocka, popa, folka i americane. Nemamo doma baš puno takve “robe” iako se ”Mayales 2” doima poput “zavaljenijeg” brata Jinxova “Diksilenda”.

Naravno, od Beatlesa, Byrdsa i Beach Boysa do Richarda Hawleyja, Flaming Lipsa i Gorillaza moguće je nabrojiti svu silu inozemnih srodnika ove postave Mayalesa, ali zgodno je što se album “Mayales 2” doima kao da još od “Pet Sounds” i “Sgt. Pepper’s Lonely Hearts Club Band” naši izvođači snimaju barem jedan, tim genijalnim djelima srodan album godišnje, a znamo da nam se tako nešto rijetko događa.

Beluhan, Mirčeta i Coki kao da su se natjecali sami sa sobom da što maštovitije i prilično raznoliko zapakiraju pojedinačne skladbe, a opet unutar zajedničkog, psihodeličnog okvira. Namjerno neću isticati pojedinačne pjesme jer “Mayales 2” nije naplavina slučajno posloženih “hitova i “filera” nego cjeloviti album koji najviše pruža kad ga se sluša u komadu, što je mlađima od Beluhana, Mirčete, Cokija i gorepotpisanog teško zamisliti, ali dozvolite da i mi, “gunđavi starci”, nekog vraga o glazbi znamo.

Blažena sanjivost “Mayalesa 2” - kao da me nakon butelje crnjaka zavaljao marokanac - već me dva dana mazi na “repeatu”, a takvi su albumi u nas prava rijetkost. I tako mi paše to maženje da mi čak ne smeta ni to što bi vokali i ritam za još jači “umjetnički dojam” mogli biti malo izražajniji. No, možda me takav finalni miks ne bi tako fino ušuškao.