VIP JAZZ FESTIVAL

Carla Bley: ‘Moj nastup u Zagrebu? Očekujte neočekivano’

Jedna je od najutjecajnijih žena u povijesti jazza, osvojila je sve svjetske nagrade, vodila komorne i velike sastave i surađivala s vodećim glazbenicima poput Paola Fresa

Američka jazz-glazbenica, pijanistica i skladateljica Carla Bley u samom je vrhu svjetskog jazza od početka 70-ih godina, kad je zablistala čudesno avangardnim, misterioznim projektom “Escalator Over the Hill”.

Iako se danas tako eklektična ideja možda i ne čini toliko čudnom, opera koja se bazično temeljila na jazzu, rocku, countryju, folku, hipster poeziji i provalama nesputane, potpuno slobodne improvizacije, tad je, do pojave Carle Bley, bila nepojmljiva.

33. godina

Ta veličanstveno eskscentrična umjetnica prihvatila se u svojoj 33. godini projekta koji je miješao razne umjetničke vrste i u njega uključila prvorazredne umjetnike, od sineasta Jonasa Mekasa, preko niza sjajnih glazbenika okupljenih oko Jazz Composers Orchestra, Gata Barbierija, Michaela Mantlera (svog drugog supruga s kojim ima i kćer Karen) i drugih, do tada još nepoznate Linde Ronstadt, slučajnih prolaznika... Za projekt nije bila zainteresirana ni jedna izdavačka kuća, radilo ga je tri godine 40 umjetnika i tek nakon toga sve se umiksalo u trovinilni album.

Danas se taj album smatra prijelomnim, i njezinoj karijeri, i za suvremeno poimanje jazza velikih sastava koje je Carla Bley pomakla par značajnih koraka naprijed, u nekoj zamišljenoj razvojnoj liniji od Ellingtona, Mingusa i Gila Evansa. “Escalator” je postao neka vrsta “Sgt Peppera” novog jazza, pisali su kritičari, na tragu najluđih žanrovskih eskapada Franka Zappe.

Njujorški klubovi

Carla Bley rođena je u američkom Oaklandu 1936., odgojena je u obitelji glazbenika (otac je uvježbavao crkveni zbor i svirao orgulje) i počela svirati kad je prohodala, kako kaže, a s jazzom se zbližila 50-ih godina po njujorškim klubovima, gdje je bila konobarica i povremeno nešto svirala.

“Prvo je na mene utjecala ta crkvena glazba”, kaže nam Carla Bley. “No, slušala sam instrukcije koje je moj otac davao drugima. Osim crkvene glazbe, dopuštao je i slušanje skladatelja romantične epohe, Čajkovskog i Rahmanjinova”.

Svoj skladateljski potencijal oslobodila je uz prvog supruga, pijanista Paula Bleya. Isticala je kao uzore Kurta Weila, Erika Satieja i Beatlese, ali i Ellingtona, Russella i Mingusa, ali je pri tome u svoje neobične harmonijske sklopove znala ubaciti i ritmove, recimo tanga, polke ili swinga i pri tome se sjajno zabavljala.

"Slušala sam pažljivo sve koji su svirali oko mene po klubovima i upijala sam tu glazbu koju sam čula, a isprva mi se dopadalo isto ono što i drugima u to vrijeme - Count Basie, Miles Davis, Ornette Coleman... Ta bi lista bila podugačka, od Supremesa do Satieja."

Danas se stil Carle Bley smatra prepoznatljivim, iako je i dalje sklona miješanju koječega, poigravanju žanrovima i stilovima. Vodila je big bendove, ali i komorne sastave, duete, trije, kvartete. Nije joj strana usporedba "komorne glazbe" s onom za sastave veličine pa gotovo simfonijskog orkestra. "Ja volim čistoću i profinjenost malih ansambala, ali i snagu big benda", kaže. "No, moram reći da i mali sastavi znaju biti moćni, kao što i big bend može biti vrlo istančan u svom izrazu. U zadnje vrijeme skladam uglavnom za trio, tako da ćemo u Zagrebu zasvirati sigurno nekoliko sasvim svježih skladbi, uz naš uobičajeni repertoar."

Glazba za njezin zadnji album "Trios" iz 2013. poznata je s ranijih albuma, no odlučila ju je ovaj puta preraditi. "Trios" je prvi album kojem ja nisam bila i producent. Odlučila sam prepustiti kontrolu Manfredu Eichneru (ECM) čije ideje sam poštovala i prilagodila mu se. Tako je i došlo do tih drastičnih promjena aranžmana."

Danas, nakon tridesetak samostalnih albuma i još barem dvostruko toliko na kojima ili svira ili aranžira uz nekog drugog i tko zna koliko još onih na kojima se izvode njezine skladbe, Carla Bley nedvojbeno je jedna od najutjecajnijih žena u povijesti jazza. Osvojila je gotovo sve svjetske nagrade, vodila komorne i velike sastave i surađivala s vodećim europskim solistima, kao što su Paolo Fresu i Andy Sheppard.

Ipak, zna se sjetiti razgovora koji je jednom vodila sa svojim sadašnjim suprugom, basistom Steveom Swallowom, kad se nadvila sjenka sumnje. Swallow joj je napomenuo da možda na cijelom svijetu nema više od 50.000 ljudi koji doista cijene njezinu glazbu i da po standardima pop-publike to niti jedan grafikon ne bi ni zablježio. I o tome se izjasnila: "Draži su mi tih mojih 50.000 nego šira publika koja bi željela da sviram nešto drugo."

Posljednjih godina radi na oratoriju za zbor dječaka i big bend, pod nazivom "Le Leçon Française". "Neka ranija verzija tog višesatnog komada izvedena je na "Moers Festivalu" u Njemačkoj, prije nekoliko godina, no od tada sam ga prilično izmijenila i proširila. Jedva čekam da ga ponovo izvedemo i snimimo. Do tada, preokupirana sam glazbom za ovaj naš trio, s kojim, evo, 5. lipnja nastupam u Zagrebu."

Na pitanje što možemo tada očekivati, odgovorila je, "Nadam se - nešto sasvim neočekivano."

Svakako poslušati prije koncerta:

"Escalator Over the Hill"

1972. (JCOA)

Avangardna post-bop/folk opera po motivima stihova Paula Hainesa, projekt koji je katapultirao Carlu Bley u orbitu svjetskog jazza. Objavljena kao tro-vinilno izdanje, jazz album godine po Melody Makeru.

"Ballad of the Fallen"

1983. (ECM)

Liberation Music Orchestra je projekt Charlie Hadena u koji se Carla Bley uklopila aranžmanima i kompozicijama. Vrhunski glazbeno, a politički više nego angažirano, na strani tlačenih južnoamerikanaca. Album godine po Downbeatu, a Carla Bley skladateljica godine.

"Fleur Carnivore"

1988. (WATT)

Live album iz Kopenhagena, s Very Big Bendom, na tragu Jazz Composers Orchestra, sound koji za nju postaje karakterističan, a kritika ga (leksikoni i enciklopedije) općenito smatra njezinim najboljim ostvarenjem.

"Trios"

2013. (ECM)

Sa Steweom Swallowom na basu i Andyjem Sheppardom na sopran i alt saksofonu, Carla Bley vodi klavirski trio, komorno rasviravajući kompozicije ranije zamišljene za velike sastave. Minuciozno, dirljivo i vrlo lijepo. Kruna dvadesetogodišnjeg rada ovog trija.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
18. studeni 2024 10:21