Potkraj sedamdesetih, kada sam se kao adolescent počeo zanimati za jazz, njemačka ECM etiketa etablirala se strahovitom brzinom. Njihove ploče mogle su se naći samo na nekim čudnim mjestima po gradu, kao što je bila špelunkica od par kvadrata na početku Masarykove, u koju sam iz nekog razloga počeo dolaziti i dovijati se što da eventualno kupim.
U to se vrijeme malo putovalo, još manje čitalo strane časopise, kojih nije ni bilo, tako da su najkorisnije bile upute posvećenih, rijetkih znalaca i zanesenjaka. Od jednog od takvih, koji nije bio ništa stariji od mene, od prijatelja Tomasa, prvi sam put čuo za Keitha Jarreta čiji mi je “Köln Koncert” upravo on prvi put pustio. Pokušao sam doći i do drugih njegovih albuma, što me odvelo do danas čuvenog “My Song”, na kojemu su se uz njega pojavili Jan Garbarek, Palle Danielsson i Jon Christensen. Nizala su se nova imena koja su vodila do sljedećih novih imena i scena je polako postajala jasnija. Garbarek me odveo do Egberta Gismontija i Charlieja Hadena s kojima je snimio “Magico”, a Haden, pak, do Carle Bley s kojom je tada zajedno snimio čudesni album “The Ballad of the Fallen”.
Top-model
Na tom sam albumu prvi put čuo ne samo da big bend može zvučati suvremeno, da to ne budu daleki odjeci Ellingtona, Glena Millera ili Counta Basieja, nego i da jazz može sasvim izravno politički propitivati događanja u svijetu. “Balada o palima” govorila je o Latinskoj Americi, Salvadoru i Nikaragvi i na njoj sam prvi put uočio skladbe Carle Bley. Pomoglo je i to što je izgledala prelijepo. Vrlo visoka, mršava, bujne kose i dugih šiški, iza kojih je skrivala svoj vragolasti pogled, lica na kojemu se izmjenjivala koncentrirana strogost i široki, blaženi, zarazni osmijeh. Zapravo, izgledala je kao super top-model.
Kad sam u ljeto 1985. došao raditi u Njemačku, već sam dobro poznavao njezin opus. I glazbu koju je pisala za komorne sastave i big bendove, svoje i tuđe. I tada sam, u Njemačkoj, kao ljetni gastarbajter na baušteli, student na radnom dopustu, vidio plakat koji je najavljivao da Carla Bley Very Big Band u sklopu svoje europske turneje stiže i u München. Živio sam i radio u mjestašcu koje je bilo neka vrsta predgrađa, spojenom s Münchenom fantastično brzom i meni tada neshvatljivo, u sekundu točnom željeznicom, tako da sam iz one dosade lijepog i urednog predgrađa preko vikenda bježao u grad. Plakat za koncert vidio sam dobra dva, tri tjedna ranije, a na njemu je bila istaknuta i prilično visoka cijena karte.
U Münchenu sam brzo usvojio uhodanu gastarbajtersku tehniku. Radim kao svinja, tretiraju me kao svinju, no ne trošim ništa. U to se nije uklapala skupa karta za koncert i prilično sam se dugo pekao na tihoj vatri, hoću ili neću, te na kraju ipak sjeo na vlak, otišao na sasvim drugi kraj Münchena i platio tih pedeset ili sto maraka, prvo za kartu, a onda i za sve ono piće koje sam ulio u sebe tijekom koncerta koji je uvelike promijenio moj odnos prema glazbi. No, nisam samo ja odlijepio. Cijela ta koncertna hala, negdje na istoku grada, bila je puna ljudi od kojih nitko nije želio kući. Carla Bley je nakon ne znam kojeg bisa rekla da moraju prekinuti koncert, jer da nećemo stići na zadnji metro prema gradu. Kad ni to nije rastjeralo publiku, i ona i bend svirali su dalje, u kolektivnoj ekstazi. A ja sam želio nastaviti turneju s njima, ostaviti se piljenja, rezanja i hoblanja dasaka i panela za štandove koje je trebalo slagati za minhenske sajmove i otići s njima, tim sretnicima koji žive i stvaraju glazbu silinom i strašću, zaneseni i iskreni, tim neumornim i istinski zadovoljnim ljudima.
Ujutro, nakon što sam autostopom nekako došao prvo do Hauptbahnhofa, tamo pio s našim gastarbajterima i onda vlakom otišao ravno na posao, sve je izgledalo kao san. Da, na poslu nisam mogao ni spavati, a kamoli sanjati, no pamtim kako mi je prišao predradnik i pitao što mi je.
“Nije mi ništa”, odgovorio sam. “Zašto?”
A on je onda slegnuo ramenima i rekao, ako mi nije ništa, da nastavim raditi i da ne buljim u prazno.
Naravno, poslije sam sav taj, ne baš lako zarađeni novac, začas potrošio u drugom dijelu ljeta, te meni prilično sudbonose 1985. godine. Tada sam dublje zaglibio u novinarskim vodama Studentskog lista, a sve više zaboravljao na svoje fakultetske obaveze. Sljedećeg lipnja, 1986. godine, rodila se Maja, moja nastarija kći. Začeta u glazbi Carle Bley? Pa, rekao bih da je to moralo biti neminovno, ako ništa, onda barem u odjecima tog zvuka, iako sam možda u odsudnim trenucima bio sigurno u nekim drugim sferama, zaljubljen i sluđen, opijen i začaran ipak nekim drugim.
Prevelika očekivanja
Gotovo trideset godina kasnije, nakon što sam tko zna koliko puta propustio koncerte Carle Bley u Sarajevu, Grazu i tko zna gdje sve u bližoj i daljoj okolici, najavljen je nastup Carle Bley i njezina trija u Zagrebu. Netom prije koncerta napravili smo mail intervju, za Jutarnji list, u kojem sam joj, predstavivši se, prvo spomenuo onaj minhenski koncert i svoju dugogodišnju ljubav prema njezinoj glazbi. Tek onda sam joj, nakon odrađenog i objavljenog intervjua, poslao prvi dio ovog teksta, koji je nekako navro iz mene, da ga, pomislio sam neskromno, eventualno pročita prije zagrebačkog nastupa.
Kad je došao dan samog koncerta, bio sam prilično uzbuđen. Oslobodio sam se na vrijeme svih obaveza i došao u grad sat vremena ranije, odmoran, da prošetam, popijem koje piće prije koncerta i sasvim opušten uđem u dvoranu. Ipak, malo me bilo strah. Moja su očekivanja bila prevelika i bio sam toga svjestan. A, s druge strane, nije mi promaknula ni činjenica da glazbenici koji čine ovaj trio sada zajedno imaju više od dvjesto godina. I da je moguće da koncert bude potpuni fijasko. Nagovarao sam neke svoje prijatelje da dođu, no ne pregorljivo, a zapravo je sasvim logično bilo da sa mnom na koncertu bude baš Tomas. Da, isti onaj Tomas s početka ovog teksta, čovjek koji je u dobroj mjeri bio odgovoran za moj glazbeni odgoj.
Poruka Carli Bley
Kad su se pojavili na sceni, njih troje, Carla Bley i dalje skrivena iza svojih dugih šiški, još mršavija, ali i dalje visoka i uspravna, u tamnim hlačama i sakou, suhi, blago nacereni Steve Swallow, s akustičnom bas gitarom, i nešto mlađi, živahnija hoda, no kao pomalo odsutni Andy Sheppard, s tenor i soprano saksofonom, svi odjeveni nekako vrlo svečano, ali suzdržano, osjetio sam žmarce po leđima. Dvorana je bila prepuna, sjedio sam u prvom redu i koncert je konačno, započeo.
Potrajao je gotovo dva puna sata, a završio kompozicijom “Utviklingssang” (Development Song).Teško je zamisliti da postoji bolja pjesma za kraj. Kraj koncerta, kraj života, kraj svega. Kao sukus svake nostalgije, činilo mi se i čini mi se i dalje, kao da je ta pjesma trajala vječno, kao da koncert nije završio i kao da je taj divan osjećaj beskonačnosti, zajedništva, taj neki put koji nam se otvorio, kao što bi rekao Vlado, jedan moj drugi prijatelj po glazbi, iz Travnika, u neke astralne sfere, eto, to je možda najdragocjenije čemu se od glazbe možemo nadati.
Je li Carla Bley primila tekst koji sam joj poslao, ne znam. Nije odgovorila. Nisam to saznao ni nakon koncerta, kad sam sjeo iza leđa Davoru Hrvoju koji je s njom napravio kratki intervju za televiziju. Nisam joj se izravno obratio, niti je išta pitao. No, prišao sam joj vrlo blizu. Sada sam vidio njezine ruke, dugačke koštunjave prste, nabreklih, već artritičnih zglobova, ispod šiški sam konačno uspio bolje promotriti i njezino lice, i dalje ozbiljno i koncentrirano, crnih, sitnih očiju.
U dvorani sada više gotovo da nije bilo nikoga osim nas. Tomas je strpljivo sjedio sa strane i čekao da završim. Kad sam došao do njega, odmah je navalio. “Ej, ona zadnja stvar...”
Sjetio sam se tada, slušajući njegove dojmove, kako je Carla Bley u intervjuu rekla da jedva 50.000 ljudi na cijelom svijetu sluša tu njezinu glazbu i da to uopće nije mjerljivo po standardima pop-glazbe, ali da joj je draže tako, kad njezinu glazbu kakva jest voli, eto, samo toliko ljudi, nego da milijuni od nje traže da to radi drugačije.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....