NEUE SLOVENISCHE KUNST

Ima li Laibach i danas dovoljno muda da pljune publici u lice?

ZAGREB - Što veže industrijski sjever Engleske i rudarsko područje središnje Slovenije postalo mi je jasno jednog ranog zimskog jutra, davnih osamdesetih prošlog stoljeća, kada sam se u busu drndao cestom prema Trbovlju.

Uskom i dugačkom dolinom, stiješnjenom između poviših “hriba”, dominira rijeka Sava koju, manje ili više pravilno prate cesta i važan željeznički smjer Beč - Trst. Zahvaljujući svojoj rudarskoj tradiciji, Zasavje je poznato i kao Crna dolina, pa tako ni toga jutra u sveopćem sfumato ugođaju nisam uspio razaznati što je magla, što dim iz brojnih ciglenih dimnjaka, a što niski, gusti oblaci.

Atmosfera gotovo identična onoj koju sam upio u Manchesteru, toj notornoj prijestolnici britanske industrije i novovjekom središtu kreativne rock glazbe. Iako su ime uzeli po njemačkom nazivu za Ljubljanu, Laibach jednostavno zrcale atmosferu Trbovlja, rudarskoga grada iz kojeg potječu i u kojem su uostalom, na samome početku osamdesetih, i započeli svoj put.

Kao što sam naziv sugerira, izložba koja će danas biti otvorena u Hrvatskom društvu likovnih umjetnika u Zagrebu pod nazivom “Ausstellung Laibach kunst 1980 - 2010” presjek je ambicija koja je ovu skupinu multidisciplinarnih kreativaca, od statusa lokalnih provokatora prometnula u globalno relevatnu art družinu. Izložba će potrajati do 26. svibnja, a sam bend održat će koncert 21. svibnja u zagrebačkom klubu Boogaloo, legendarnoj ex Moši.

Previše pretencioznosti

Laibach su od samog svog nastanka iskazivali za mene gotovo nepodnošljive količine pretencioznosti. Do boli banalna simbolika kojom su uspješno provocirali prezrelu jugokomunističku birokraciju pokazala se, međutim, iz današnje perspektive, kao savršeno polazište za globalni proboj.

Na deklarativnoj razini radilo se o dekonstrukciji totalitarizma kasne Juge; oslonjeni na tradicionalni slovenski radikalizam Laibach su pametno iskoristili niz metoda koje je u tome trenutku istraživala globalna pop avangarda.

Nijedan od tih postupaka nije bio novum; anonimnost članova banda svijetu su daleko razrađenije i duhovitije već predstavili genijalni Residentsi, a tih dana gotovo da i nije bilo ambicioznijeg art rock kolektiva koji nije usvajao i predano istraživao naslijeđe likovnih pokreta iz prve polovice dvadesetog stoljeća, u rasponu od Cabaret Voltaire, 23 Skidoo ili famoznih Tuxedomoon.

Nikada nisam mogao prežaliti činjenicu što se zagrebačka art pop scena nikada nije sjetila likovne avangarde, Exata ili Novih tendencija, pokreta koji su tek koje desetljeće ranije uzdrmali svjetske umjetničke tokove.

Na glazbenoj razini trebala je pak biti riječ o industrijskom “rocku” kao jednom od prirodnih glazbenih iskaza postpunkerskog doba. Nakon “inicijatora” žanra, Einsturzende Neubauten, Test Dept. ili fenomenalnih Chrome, Laibach su krajnje pojednostavili, rekli bismo “običnom” slušatalju približili predana istraživanja dubina tonskih generatora i kontrolirane buke i upravo ta eksplicitnost čisto glazbenog postupka zajamčila im je duži život i generalno veći globalni uspjeh od izvornika.

Takav pročišćeni i simplificirani koncept omogućio im je ugovor s uglednim diskografom Chrome, ulazak u enciklopedije pop kulture, značajno i ugledno mjesto u okviru globalne pop scene.

Poslovni model

Uostalom, i nekoliko godina ranije, sredinom sedamdesetih, tijekom prvotne punk euforije na ovim prostorima, Ljubljana se iskazala kao “najtvrđe” uporište. Možda jedini od tadašnje produkcije, Pankrti i danas zvuče kao punokrvan rock band; test vremena polažu i fenomenalna svirka i pametan tekst i suvremana produkcija.

Spona između Pankrta i ranog Laibacha bio je Igor Vidmar, aktivist i glasnogovornik cijelog “pokreta”, entuzijast koji je i u tom pretpiarovskom okružju u projektu Laibach uspostavio ozbiljan promotivno-poslovni model kojima se danas služi kako glazbena tako i cjelokupna umjetnička scena. Ono što ih je dijelilo bio je pak stupanj kalkulacije; kod Pankrta je definitivno prevladavala sirova, iskonska strast, dok su Laibach proračunato smišljali i planirali svaki svoj istup, nastup, pojavnost i glazbu. Ritualno samoubojstvo jednoga od prvih frontmana banda Tomaža Hostnika, kojega članovi danas karakteriziraju kao “intimno-metafizički” čin, a kojem je posljednji bio upravo zagrebački nastup u prosincu 1982., svakako ne spada u tu kategoriju.

Laibach je od samoga početka u svakome smislu bio pravi, zaokruženi projekt; zvuči gadno, no tek desetljeće kasnije, početkom devedesetih, Hrvatska je lansirala Tajči ili poslije Severinu kao prve dorečene pop projekte. Što se pak tiče utopijske republike koju su u povodu desete obljetnice djelovanja osnovali u rodnom Trbovlju, moram priznati kako mi je u tom segmentu ipak bliža duhovitija utopijska tvorevina peščeničkoga “crazy diamonda” Željka Malnara.

Jer, unatoč svemu, i Laibach su u prvome redu ipak pop projekt.

Iako naravno sami sebi odriču kontroverznost, provokacija je definitivno bila zapisana u preambuli cjelokupne promotivne strategije slovenske arty ekipe. Dovoljno je bilo ponovno svratiti do spomenutog Manchestera gdje su - u to doba početkom osamdesetih - nasljednici Joy Divisiona, inače deklarirani ljevičari, već zbog samog svog imena New Order i cjelokupnog vizualnog identiteta optuživani za koketiranje s nacističkom simbolikom.

Zabrana kao cilj

No dok su New Order provocirali na nekoj sofisticiranijoj razini, Laibach su bili brutalno izravni; retoriku totalitarizma prihvatili su kao vlastiti jezik i komunikacijski kod.

Provocirali su i pikali gdje god su stigli; na početku su pjevali na njemačkom, što je samo po sebi bilo iritantno, dress code su bile stilizirane nacističke uniforme i pripadajuće znakovlje, “ozbiljne” dokumentarce s političkom tematikom miksali su sa sablažnjivim pornićima, drugu Titu su na ekranu pridružili muški spolni organ, izazivali su Katoličku crkvu imenovanjem albuma po instituciji Opus Dei, kasnije su Hrvatima svirali Marš na Drinu...

I u tome nizu bili su pravocrtni i dosljedni. Bilo bi doista čudo da navedene subverzije nisu bile zabranjivane, no zabrana je uostalom i bila cilj, a kasnije se pokazala i kao ključni alat u ostvarivanju globalne karijere.

Zamislite scenu; početak osamdesetih, posttitovska atmosfera, sam početak rasula komunističkog networka, skupini naprednih umjetnika zla i represivna država zabranjuje rad! Svi elementi uspjeha bili su savršeno posloženi, prvotne polivalentne ambicije u raznorodnim umjetničkim segmentima ipak bivaju podređene jednostavnom pop projektu. Naravno, ponovno garnirano respektabilno razrađenom ideološkom retorikom.

Trideset godina opstanka Laibacha demantira predrasudu prema kojoj je pop projektu prirođena instantna priroda, a perspektiva pedesetogodišnje povijesti moderne pop glazbe svjedoči kako se uz artikuliranost vlastita iskaza upravo upornost uspostavila kao ključni element dugovječnosti nekog projekta.

Izložba “Laibach Kunst Ausstellung Perspektive 1980 - 2011” originalno je započela svoj život prošle godine u Sloveniji i njezino je težište ipak na radovima iz osamdesetih iz prostog razloga što su se Laibach u svojoj kasnijoj karijeri dobrim dijelom napustili prvotne likovne ambicije.

Zvučni performans

Osnivanje Neue Slowenische Kunsta početkom osamdesetih je uostalom uz ideološku proklamiralo i popkulturnu orijentaciju pokreta, no vizualni aspekt je zapravo tek recentno reaktiviran pa ova izložba pred nama predstavljaju najveći “multimedijalni” projekt Laibacha do sada.

Kustosi izložbe su Jasmina i Darko Bavoljak iz umjetničke organizacije Art de Facto, izložba ima znakoviti podnaslov “Ceci n’est pas Malevich”, a bit će izložene multimedijske instalacije, klasična ulja na platnu, akvareli, fotografije, grafike, film i video.

Na večerašnjem će otvorenju biti izveden i prigodni zvučni performans. Jednako kao i slovenska, i ova će zagrebačka izložba doživjeti svojevrsnu “kastomizaciju” pa će tako biti preispitan specifičan odnos koji su Zagreb i Laibach imali od samoga početka.

Zanimljivo će, međutim, biti vidjeti stupanj dosljednosti; ima li naime Laibach i danas dovoljno muda da pljune publici u lice i doživi neku novu zabavu. Ili će današnja priča ipak proteći u prigodnom, konforno “crnom” obljetničarskom revijalnom tonu?

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. studeni 2024 16:41