MADRE BADESSA Huljićeva glazbena razglednica Mediterana

Ako bih mogao birati, nikada se ne bih rodio na Balkanu, promućurno je nakon nedavnog poraza Hrvatske od Senegala izjavio izbornik Jasmin Repeša, kriveći balkanski mentalitet za neočekivani poraz naših košarkaša. Analogno, da se nisam rodio na Balkanu nego u Skandinaviji u kojoj me pokojna majka nekom greškom nije rodila, sada se ni ja ne bih morao baviti “glazbenim konvertitstvom” Tončija Huljića koji se svim silama upro “mediterraneo” projekt Madre Badessa predstaviti kao nešto posve drugačije od onoga što je radio s Magazinom i pulenima koji su prošli kroz njegovu “radionicu”. Tako se nedavno zahuktala i polemika oko odluke magazina Rolling Stone da s Huljićem u povodu drugog albuma “Panika” Madre Badesse objavi intervju što je zgrozilo niz “urbanih” hrvatskih izvođača. Odluka Rolling Stonea je legitimna, a je li pametna, to je drugo pitanje.

Naime, dva albuma Madre Badesse jesu nešto najsmislenije u njegovom opusu, no pitanje je koliko je “Panika” u širem glazbenom kontekstu kvalitetna. Okanimo li se strasti sukoba na relaciji “urbanih” i “ruralnih” izvođača, nije teško dokučiti da je Huljić odlučio iz svoje perspektive pozabaviti se mediteranskim glazbenim bazenom na potezu od domicilnog dalmatinskog okružja preko turske i libanonske do grčke i južnotalijanske obale. “Panika” doista jest jedna moguća glazbena razglednica Mediterana, međutim da je to što čini Tonči baš tako bajno i sjajno - nije. Koliko god neke njegove intencije, od uporabe hvarskog dijalekta do aranžmanskih poigravanja mandolinama i puhačima bile simpatične, toliko se teško oteti dojmu da Huljić s Madre Badessom zvuči poput maloga od kužine Bregovića i njegovog Orkestra sa svadbe i sprovode.

Huljić se pak najviše spotiče kad zađe na teritorij sastava poput napuljskog Spaccanapolija ili španjolske Radio Tarife, odnosno nespretnog pariranja određenim segmentima opusa Manu Chaoa ili Gogol Bordella. Teško da može izdržati i usporedbu s dosezima Gustafa ili Šo!Mazgoona, a najspornija su naslanjanja na Marleya i Osibisu, što naravno ne alimentira prečestu jalovost “urbanih” izvođača koji su se zagrncnuli nad ukazanjem Tončija u Rolling Stoneu koji bi se u svojim pjesmama trebao okaniti bavljenja politikom.

Kad se malo razgrnu povremeno duhoviti i dovitljivi aranžmani, ipak je jasno da su Tonči i Vjekoslava, uz pomoć Graše i Spalata, i na projektu Madre Badessa ostali glazbena familija Huljić. Mišljenja sam kako bi Madre Badessa bila uvjerljivija da je osmišljena kao autorsko-glazbeni tandem Tončija i Bana, ali “Panika”, podijeljena na “Coool” i “...Ajmo ruke goree...!” cjeline, nije brodolom kakvog priželjkuju “urbani” izvođači i kritičari, ali ni toliko fascinantno krstarenje glazbenim obalama Mediterana koliko se drugima učinilo.