Miljenko Jergović o pjesmi koja je soundtrack korone u Hrvatskoj, Bosni i okolici

Ne znam osjećate li to, ali otkako je preko jedne talijanske nogometne utakmice epidemija covida-19 stigla i u naše krajeve, Hrvatska je zanijemila. Dok se, u produkciji HBO, u Poljskoj, primjerice, ili u Finskoj, snimaju kratki igrani filmovi, koji pripovijedaju o stanju stvari u bolesnome svijetu, dok po uglednim europskim novinama ozbiljni pisci opserviraju temu i dok u potrazi za nekom budućom velikom naracijom uče svoju publiku kako da u svakodnevnu pripovijest pretoči ono što joj se događa, dok se na sve strane, zapravo, odvija uvod u neki budući multinacionalni ep, dotle u Hrvatskoj, a bogme i u zemljama bliskog joj istoka, vladaju muk, tupost i nemoć da se reflektira sav zastrašujući idiotizam onoga što već mjesecima mori čovječanstvo. Ali je vrijedno, ipak, da ostane zabilježeno, makar i za buduće naraštaje, da je već u lipnju prva priča o epidemiji ispripovijedana.

Na društvenim mrežama i specijaliziranim portalima, te ponegdje i u glasilima opće namjene, objavljena je vijest o novoj pjesmi Zabranjenog pušenja, tojest Davora Sučića Seje i Elvisa J. Kurtovicha. “Korona hit pozitivan” odmah se zatim pojavila na YouTubeu. Dvije snimke spojene su u jednu, temeljna, snimljena negdje u Hrvatskoj, i Elvisova recitacija, snimljena u Sarajevu, i tako je nastao spot, koji neće postati veliki hit, jer izgleda nema ušiju koje bi ga mogle čuti, pomorila ih je endemska tupost, ali pjesma je, u to nema sumnje, soundtrack korone u Hrvatskoj, Bosni i okolici. Čiji je tekst pjesme, Elvisov ili Sejin, to u ovom slučaju nije važno. Ali lik pripovjedača je, bez ikakve sumnje, Elvisov.

Poznajemo ga već skoro četrdeset godina, još od prvih Elvisovih underground koncerata, ranih dana New primitivsa, a onda i otvorenog pisma Goranu Bregoviću, objavljenog u Startu. Planetarna rock zvijezda, čiji se planet prostirao od Baščaršije do Marindvora, s mitologijom u koju su ugrađena sva opća mjesta u povijesti rock kulture, koja zatim biva umirovljena, od svih zaboravljena, razočarana na način na koji se zvijezde razočaravaju; to je lice pripovjedača. Naličje je gubitničko, ludačko, ridikulozno… Elvis, u osobnoj legitimaciji Mirko Srdić, cijeli jedan je radni vijek uložio u stvaranje tog lika, koji neće, međutim, postati ni glavni junak velikoga bosanskog i sarajevskog romana - koji, možda, i ne bi bio najprevođenija i najnagrađivanija bosanska knjiga, ali bi o jednoj lokalnoj epohi kazala onoliko koliko je Švejk kazao o drugoj - niti će se po njemu snimiti film, ali ovaj čitatelj i gledatelj ne zna za razrađenijeg i dovršenijeg fiktivnog čovjeka u našim pripovjedaštvima u posljednjih pola stoljeća od Elvisa, tojest od Elvisova pripovjedača, koji u eklekticističkim songovima iznosi pojedinosti iz autobiografije.

Dakle, tko god da je napisao tekst za “Korona hit pozitivan”, lik je Elvisov. Pojavljuje se, neimenovan, u mnogim pjesmama Zabranjenog pušenja u proteklih četrdesetak godina. Samo je neke od njih napisao Elvis. Ostale su, da tako kažem, apokrifna Elvisova evanđelja. Liku u pjesmi “Korona hit pozitivan” skoro je šezdeset. Potrošio ga je život u osamdesetima, najprije onaj rockerski, koji je, bezbeli, podrazumijevao konzumiranje raznih droga, radi samopotvrđivanja uglavnom, a onda i onaj klasički kafanski, pošto su granice među žanrovima vazda bile propusne. Zatim je, nakon droge i kafana, valjalo preživjeti i rat. I sve je to, uz zagađen zrak u gradu, ostavilo posljedice na organizmu. Pa kreće refren: “Ne, ja ne smjem dobiti Koronu/ Imam slaba pluća i loš imunitet/ Ni 60 godina mi nije/ Ne bih još da idem na Ahiret”, i nakon refrena bezbroj puta varirana, elvisovska objava: “Ne, ja ne smjem dobiti Koronu/Imam slaba pluća i loš imunitet/ Ni 60 godina mi nije/ Ne bih još da idem na Ahiret”. Pjesma je pjevna i jednostavna, lako pamtljiva, kao parazit uvuče se u uho, i onda dugo neće van.

Ono što je, pored savršeno ispričane priče, čini tako dobrom ambivalentan je osjećaj, ili bolje rečeno ambivalentan stav, koji pripovjedač prenosi na publiku. U toj je ambivalentnosti i višeznačnosti temelj Elvisova i Sejina majstorstva, ona je najvažnija idejna i stilska karakteristika New primitivsa. Koja se tako sretno potrefila s korona temom i socijalnom poetikom epidemije. S jedne strane, naime, slušatelju je odnekud jasno da je zafrkancija u pitanju, da sve ovo nije ozbiljno, i da je taj smiješni lik u pjesmi nekakva karikatura, kao što su za njega, slušatelja, svi pravi Bosanci ustvari dobroćudne karikature, u kojima će zagrebačke pjesnikinje po sarajevskim književnim rezidencijama rado zrcaliti sebe i svoju posvemašnju ispravnost.

Ali ako je on karikatura, ako su droga, kafana, zagađen zrak, te posljedično slabo srce, loš imunitet, astma i povišen tlak, tek u funkciji crnohumorne, bosanske priče, čija ironija razjeda čelik i beton zbilje, pa zato toliko i prija poetesi na rezidenciji, znači li to da građani Davor Sučić i Mirko Srdić, obojica skoro šezdesetogodišnjaci, svojom zajebancijom relativiziraju i ismijavaju taj strašni problem covida-19? Na ovo će se pitanje zagrebačka pjesnikinja namrgoditi, pa i uplašiti, ali da je smirimo: ni govora, Elvis i Sejo ne relativiziraju ono što je stvarno, jer je relativizacija stvarnosti dio eskapističkih pop-strategija, a New primitivsima stran je vazda bio svaki eskapizam. Njihov stav je, ako je meni, njihovoj publici iz 1981. i 1982. dopušteno da interpretiram, da ne moramo biti idioti da bi nam bilo dobro. Zato je, uostalom, i nastao New primitivs, da pokaže da ne moramo biti idioti da bi nam bilo dobro.

Znači li to onda, pita se zabrinuta poetesa, da pjesma “Korona hit pozitivan” doprinosi protuepidemiološkoj kulturi, koju su angažirani hrvatski jezikoslovci, bez ikakvog protivljenja među pjesnikinjama i ostalim književnicima, imenovali kao “novo normalno”? Jok, bogami, jok! Suprotno tome, pjesma nam kaže da u svemu, pa i u epidemiji, i u protuepidemijskoj kulturi, valja voditi računa o mjeri. Elvis i Sejo su još u ona vremena bili poput antičkih graditelja i poeta: njihovo pripovijedanje u pjesmama, sav taj svijet prenaseljen kojekakvim likovima iz gradske i prigradske stvarnosti, nalazili su, još u predhistorijska doba samoupravnog socijalizma, svoj smisao u pokušaju da se uspostavi mjera u svijetu: mjera straha, mjera tuge, mjera bola. Samo je šega mogla biti bezmjerna. A što je, zapravo, šega, iz perspektive Davora Sučića Seje, Elvisa J. Kurtovicha i Neleta Karajlića, da spomenem samo trojicu glavnih, nadugo bi trebalo objašnjavati.

Elvis je, međutim, bolje i tačnije nego itko pokazao da nema teme koja bi bila tako ozbiljna i toliko unutar sebe definirana, da joj ne bi trebalo odrediti neku ljudskiju i plemenitiju, tužno-smiješnu mjeru. Nema teme o kojoj naprosto ne bi trebalo misliti iz pozicije đavoljeg advokata. Vrijedilo bi, recimo, naširoko objaviti Elvisov ratni opus, pa pokazati kako je on opjevao i opričao opsadu i granate. I kako je izgledala smrt, kojoj je on zadavao mjeru. Pjesma “Korona hit pozitivan” djeluje subverzivno u odnosu na capake i božinoviće, ali i u odnosu na božinovićevske pomoćnike, koji tvrde da su u lizanju, dahtanju, pljuvanju paranoidne desnice na Jelačić placu nije bilo kršenja protuepidemijskih mjera, iz čega bi se samo moglo zaključiti da iza njih stoji Kaptol glavom, jer su samo prema Kaptolu božinovići tako ponizni i niski. Pjesma “Korona hit pozitivan” subverzivna je, međutim, i u odnosu na ideologe tog tobožnjeg Festivala slobode, koji su obilazili staračke domove, i pozivale starce da prihvate virus, jer virus ne postoji, a ako i postoji, bezopasan je. U toj je dvostrukoj subverzivnosti sva njena istina.

A, možda, i istina našeg doba. Ne bi bilo zgodno da tako bolešljiv, sav nikakav, dobiješ koronu, ali bi još gore bilo da ostatak života provedeš kao rob korone, strahujući od virusa. Ništa nije vrednije od života dok god život sadrži i još nešto osim litanije da ništa nije vrednije od života. O tome govori i ova pjesma. O tome govori cjelokupna povijest književnosti, umjetnosti, čovječnosti.