Monumentalni Brahms na matineji, a Aida za večeru

ZAGREB - Nema mirovine za dirigente. Ni mirovanja. Govorimo, naravno, o onim najvećima, o onima zbog kojih riječ maestro ima mitološki, religijski, mesijanski prizvuk. Stranice velikih simfonijskih partitura njihovo su kraljevstvo, likovi koji napučuju operne pozornice njihovi su podanici, muzičari u orkestru uglavnom pješadija njihove vojske.

Nad tim teritorijem vladaju kao posljednji apsolutisti, suvereni vladari, uvijek pomalo i diktatori. Njihov se autoritet ne dovodi u pitanje, osim u vicevima koji potiho migolje po orkestarskim rupama.

Glazbene divizije

Iz svog glazbenog kraljevstva veliki maestri, nerijetko kao počasni i vrlo utjecajni gosti kraljevskog ili državničkog ranga, dolaze i na one prave dvorove i poprišta raspodjele svjetske moći. Svoje glazbene divizije predvode u misijama čije značenje i važnost nadilaze sadržaj nota.

Zbog svega toga, za razliku od državnika koje demokracija uzdiže i svrgava, ti kraljevi od dirigenata ne odlaze u mirovinu, nego ostaju na svojim prijestoljima dok ih ne iznesu onemoćale. Ili mrtve. S tim da mnogo češće od onih željezom okrunjenih glava umiru bez nasljednika. Njihova je pozornica čitav svijet. Svijet im treba, a i oni trebaju svijetu, jednako danas, kao i prije jednog i pol stoljeća kada su se umjetničkom glazbeničkom svijetu počele nametati te gigantske figure s krhkim štapićem kao neslomljivim žezlom u ruci.

U znaku jubileja

Jedan od takvih dirigenata je Zubin Mehta. Ovo je godina još jednog njegovog jubileja. Proslavio je 29. travnja svoj 75. rođendan. Kako drugačije nego - dirigirajući, leteći s kontinenta na kontinent. Nedavna japanska kataklizma zatekla ga je u Tokiju. Da se njega pitalo, ne bi prekinuo turneju, a uspio je čak i nakon prvog razornog potresa i katastrofe koja je uslijedila održati još dvije predstave Puccinijeve Tosce.

U znaku Mehtina jubileja protiče i novo izdanje najstarijeg i najvećeg talijanskog glazbenog festivala Maggio musicale fiorentino, utemeljenog 1933. godine. Još od 1985., kada je tamo postao umjetnički ravnatelj, Firenca i tamošnji orkestar, uz Izraelsku filharmoniju, jedno je od glavnih uporišta Mehtine dirigentske moći. Maestra Mehtu susreo sam u subotu, nakon koncertne matineje u firentinskom Teatru comunale, na kojoj je izveo monumentalni Njemački requiem Johannesa Brahmsa.

Karizmatična maestrova snaga i umjetnički autoritet još jednom su šiknuli kroz glazbala i grla firentinskog orkestra i zbora čije visoko mjesto na svjetskoj rang listi već desetljećima jamči upravo Mehta. Sopranistica Chen Reiss i bariton Markus Brück upotpunili su snažan dojam izvedbe djela koje, biblijskim tekstovima, opjevava khrkost ljudskog života i ljudskih carstava prolaznih poput trave. Nipošto slučajno, jer veliki dirigenti svoje poruke upućuju već i samim sastavljanjem programa, koncert je počeo prvom izvedbom u Firenci opsežne orkestralne skladbe “Terra” talijanskog suvremenog skladatelja Luce Lombardija.

Vjetrovi zvukova

Nadahnut boravkom u Izraelu, skladatelj je u dosluhu s Brahmsom kada u svoju skladbu umeće citat Hatikve oko koje, kao nad cvijetkom u polju, šibaju vjetrovi orkestralnih zvukova.

I dalje moćan za dirigentskim pultom, Mehta ipak čuva snagu i ne mogu mu nimalo zamjeriti što mu se nije razgovaralo. Umor mu je sipio s lica dok mi je, ispričavajući se, rekao ono što sam već i sam znao: “Večeras još imam Aidu”. A ta je Verdijeva skoro četverosatna opera i mlađem čovjeku pozamašan fizički napor, o onom drugom da ne govorimo.

Ipak, uspio sam doznati da za svoj dolazeći nastup u Dubrovnik, gdje će s Beogradskom filharmonijom 27. kolovoza otvoriti festival Julian Rachlin & Friends, maestro Mehta priprema i operni gala-dodatak. U igri su dvije internacionalne muške operne zvijezde te jedna mlada vrlo nadarena hrvatska sopranistica.

Skorašnji posjet

Sama nova produkcija “Aide” nije me očarala. Ne zbog Mehte koji se s orkestrom i zborom pobrinuo za još jednu veličanstvenu izvedbu uz spektakularnu scenografiju. Omanuo je, međutim, turski redatelj Ferzan Ozpetek. Kada je uz zvuke pobjedničkog marša na pozornicu, umjesto Radamesove vojske, izveo izbezumljeno dijete u krvavim dronjcima, najavio je vrlo snažan koncept jedne izrazito antiratne i antitrijumfalističke “Aide”. Ali tu je ideju potom upropastio hrpom konzervativnih banalnosti. Recesija je Mehti očito potkresala i budžet za pjevače, među kojima je, srećom u naslovnoj ulozi, jedina istinski dojmljiva bila samo urugvajska sopranistica Maria Jose Siri.

Eto, ni dirigentski kraljevi ipak nisu svemoćni. Što ne znači da skorašnji kraljevski posjet maestra Mehte čekam s manjim uzbuđenjem. Naprotiv!