Nadmetanje u odličnosti solista, dirigenta i orkestra

Nije se na kraju znalo tko je tu bolji - orkestar, solist ili dirigent. Njihova je suradnja u dvorani Lisinski u Regionalnom ciklusu Zagrebačke filharmonije iznjedrila sasvim poseban koncert ispraćen gromoglasnim ovacijama.

Bila je riječ o gostovanju Beogradske filharmonije, Simona Trpčeskog, makedonskog pijanista međunarodnog ugleda, i litavskog dirigenta Gintarasa Rinkavičiusa koji također “šeta” europskim podijima i pozornicama.

O preporodu Beogradske filharmonije proširili su se glasovi, ali nikada nije zgorega sve provjeriti uživo kako neki spretni marketing ne bi unaprijed “ugodio” mišljenje.

Efikasno čišćenje

Otvorene je ruke dobio direktor Ivan Tasovac i proveo efikasno čišćenje angažiravši dobre dirigente i cijelu jednu vojsku mladih spremnih i ambicioznih svirača. Tako je u relativno kratkom roku dobio respektabilan orkestar koji bez imalo zadrške može biti pravi ambasodor svoje zemlje, barem u onom glazbenom segmentu.

Koncert je počeo Poemom Beograd, nadobudnom simfonijskom pjesmom zasićena sloga koju je početkom pedesetih godina za diplomski rad napisao ugledni i utjecajni srpski kompozitor, muzikolog, povjesničar glazbe i kritičar Dragutin Gostuški.

Poema velikih zamaha i neprestane tenzije pravo je djelo mladoga čovjeka koji sve svoje znanje hoće upotrijebiti “odmah i sada”. Pravo je čudo priredio Simon Trpčeski, izvanredan glazbenik koji je uvijek u suptilnom dosluhu s Orkestrom, glazbenik koji se ne odaje zavodljivim pijanističkim paradama kojih je u izobilju u rijetko uživo izvođenom, paklenskom Četvrtom koncertu za klavir i orkestar u g-molu Sergeja Rahmanjinova.

Brojna publika

Napokon je bio i Četvrti koncert Rahmanjinova u tonski razabranoj slici bogata zvuka i sugestivnosti, zanimljivo djelo za koje se malo tko može okladiti da ga je u ovdašnjim prilikama čuo uživo. Mala makedonska skupina za Trpčeskog je na tribinama kao na utakmici navijački razvila makedonsku zastavu, a on je pak na opće veselje dodao kratku skladbu tipična makedonskog ritma komentiravši da, eto, makedonski pijanist makedonsku glazbu uz srpske glazbenike svira za hrvatsku publiku.

Posebna je priča bila Šeherezada Nikolaja Rimski-Korsakova, kada je briljantni solistički nastup koncertne majstorice predvodio druge sjajne svirače pod dramaturški razvijenim, ali i odmjerenim Rinkavičiusovim vodstvom. Još i dva dodatka, drugi kao vatrometni rumunjski ples, i, riječju, odličan koncert je s puno argumenata razgalio brojnu publiku.