Nemaju hornisti obilatu solističku literaturu uz orkestar. Samo sigurnih pet Mozartovih koncerata i dva Richarda Straussa, a nedavno je poljski skladatelj Krzystof Penderecki, uspješno preživjeli predstavnik “poljske škole” suvremene glazbe i odavna stalni bijenalski gost, napisao novi Koncert.
Upravo za Radovana Vlatkovića koji je stekao pravo da ga na dvije godine ekskluzivno izvodi. A potom neka se i drugi okušaju! Dakako, ako mogu.
Lovački san
U dodatku koncerta Zagrebačke filharmonije , koji je predvodio još mladi, a i uspješni dirigent Ivan Repušić, u njezinu Crvenom ciklusu nazvanom “Plemeniti zvuci roga” (a gdje li je kraj tim nazivima?), Vlatković je nakon izvedbe solističke dionice u Straussovu Prvom koncertu za rog i orkestar dodao “Lovački san” Pendereckog. Najavljujući dodatak, nije rekao ništa o posveti koji su svi mogli naslutiti. Sve što lovac može “sanjati” - od običnoga,i uvriježena i znakovitoga lovačkog zova roga do svega što taj instrument može proizvesti skupljeno u atraktivnoj skladbi.
Inozemna prođa
Na dobar način se filharmonijska organizacija dohvatila imęna dirigenta i solista koja imaju inozemnu “prođu” i - repertoarno, za sve one neznatiželjne slušatelje koji vječno žele čuti uvijek isto, i u tome uživati.
Bitna razlika je tada samo u izvedbi, što je koncert Crvenoga ciklusa mogao priuštiti s Vlatkovićem i dirigentom Repušićem koji je sve cjenjeniji u berlinskoj Njemačkoj operi, a pozivan je i drugdje. Da ne bi bilo zabune, ne treba miješati uspjeh s kvalitetom! Obol domaćem stvaralaštvu dala su “Sunčana polja” Blagoja Berse, nasreću relativno redovita i reprezentavina skladba za tuzemne i rijetke inozemne prezentacije.
Neizbježni Berlioz
Slijedio je Straussov Koncert za rog, a zatim, iz općega repertoara, i neizbježna Fantastična simfonija Hectora Berlioza. Nakon dramatičnih “Sunčanih polja”, gdje je tonska slika podvojena između orkestra i moćnih puhača na vrhu dvorane dočarala žegu nekog kamenitog krajolika odumirući u zazivu pastirskih frula i vrlo skromne pratnje Straussovom Koncertu za rog. U nepogrešivom i briljatnom tonu roga, poglavito gudački orkestar mogao si je priuštiti više tona, a manje strahopoštovanja.
Izazov za orkestar
Pravi izazov za orkestar i dirigenta Repušića bila je Berliozova “Fantastična simfonija”. Sve su priče i programi o Sanjarenjima, Plesu, Prizoru s polja, Maršu na stratište ili Vještičjem sijelu ostale po strani, a ostala je samo muzika kao temelj.
Repušić je elegantno i sa svijesti o impozantnoj simfonijskoj strukturi vodio Filharmoniju “na zadatku” kojemu je ona bila voljna odgovoriti.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....