Otvorenje 32. Zagrebačkog muzičkog biennala pokazalo je: avangarda nema više što rušiti, sad je sve na talentu autora

Suvremena ili avangardna – pitalice su koje bi trebale odrediti glazbu našega doba. No, jesu li to i danas u vremenu kada se odvija 32. Zagrebački muzički biennale? Naime avangarde koja bi nešto novo predvodila rušeći staro više nema jer se nema ni što rušiti. A suvremena je utoliko što nastaje u paralelizmu sadašnjeg trenutka i stvaralačkih kao i primalačkih senzora.

Kakva je dakle? Šarena rekla bih, nakon što je prevalila put od daleke 1961. kada je MBZ ustoličen. Osvojivši apsolutnu slobodu izričaja, od ekscesa ulijevanja vode u klavir do golemih pomaka u stvarnim akustičkim senzacijama, glazba se pomicala u novim iskustvima, a današnja je definitivno rezultat isključivo autorskoga talenta s eksperimentom ili bez njega. Koga zanima taj će je slušati, oni drugi sigurno neće, a da ima kritične mase znatiželjnih, pokazao je inauguralni koncert ovog bijenalskog izdanja 13. travnja u Lisinskom.

Složen po principu "malo novog malo starog", koncert Simfonijskoga orkestra Hrvatske radiotelevizije pokazao bi se programski pomalo oportunistički da nije bilo naše skladateljice Mirele Ivičević i praizvedbe njenih kratkih "How to Fly" I i II za trubu i orgulje. "Jedno jutro kraljica se probudila i rekla: želim letjeti. Od dubine crvene do ljubičastih visina. I znala je koga zvati", kaže autorica. Dozvala je orgulje Urše Ljuban i trubu Ivana Đuzela stvorivši prekrasno zvučeći dijalog doista raznolikih boja, pomalo mističan u oštrini i mekoći zvuka, s pravim faktorom iznenađenja. Zadržala je pozornost od početka do kraja dviju posve posebnih skladbi.

Dirigent Pascal Rophé i solistički virtuoz, flautist Karl-Heinz Schütz

Ranko Šuvar/Cropix

Isto se dogodilo i pri slušanju gotovo desetljeće starog djela "Likovi i plohe" Davorina Kempfa. Inspirirana slikarstvom Pieta Mondriana u blagom mahlerovskom ugođaju, Kempfova skladba ogledni je primjer suvremene glazbe koja ne zastarijeva. Možda nije eksplicitno bijenalska (ma što to značilo), ali je zato lijepa, bogata zvukom, prava legitimacija pokojnoga autora velikoga talenta i znanja.

Oduševljenje dijela publike izazvale su uvodna i završna skladba koncerta "Making of – intimacy" Clemensa Gadenstättera i "L‘oeil du cyclone" Tristana Muralla. Obje su silno zaposlile Orkestar, dirigenta Pascala Rophéa i dva solista virtuoza, najprije flautista Karl-Heinza Schütza a zatim i pijanista François-Frédérica Guya. Prva kao bijenalska praizvedba, druga iz 2021., obje trajanjem dugočasne a sadržajem predvidive, nisu me se, osim izvedbom, naročito dojmile. Mnogo je vode proteklo otkako su se pojavila pretenciozna djela čiji je pisani komentar zanimljiviji od glazbe. Voda iz klavira u bijenalskim počecima davno je iscurila!