PAPANDOPULO U potrazi za skrivenim maestrovim partiturama

Doista je Boris Papandopulo morao biti šarmantan da bi jednoj hrvatskoj muzikologinji rekao: “Sve bute to jemput našli vi muzikolozi, vi lešinari”. Svjedočila je tome njegova zadnja supruga Zdenka, a nama ispričao muzikolog i Davor Merkaš, koji je među 93 Papandopulova djela koja je pronašao - pronašao i “Madame Buffault”, operu kojom će ove godine biti otvoren Zagrebački muzički bijenale.

Papandopulo je, pak, pri šali mislio na ogromni broj autografa, vlastoručnih notnih zapisa njegovih skladbi za koje se nije znalo gdje su. Nakon što bi skladbe napisao - često za svoje prijatelje glazbenike - Papandopulo bi im rukopise djela dao i nikada više za njih ne bi pitao. Prepisivao je rijetko, pogotovo u mladosti. Tako su njegovi rukopisi završili po privatnim ostavštinama, ormarima, tavanima i podrumima, nesređenim i sređenim arhivima Hrvatske, Srbije, Slovenije, Njemačke, Austrije, Bosne, Francuske, Makedonije, Amerike, pa i Egipta! Do prije nekoliko godina za više od dvije stotine njegovih djela nije se pouzdano znalo gdje su! Ipak, upisujući u vlastitom popisu skladbi na marginu skoro svake skladbe zabilješku ili teško čitljivo ime interpreta ili ansambla, Papandopulo je ostavio svojevrsni kod, kojim je omogućio uzbudljivu potragu za svojim autografima. U međuvremenu je pronađeno gotovo stotinu rukopisa, pa ih još otprilike toliko nedostaje. Sudbina pronađene zadesila je i autograf partiture njegove opere “Madame Buffault”: tek 2009. on je iz Frankfurta ponovno vraćen u Hrvatsku.

Libretist Struck

Dana 29. listopada 1966. u riječkom kazalištu “Ivan Zajc” praizveden je Papandopulov balet “Qo+H3+ H2 = He4 +n +Q” poznatiji pod naslovom “Dr. Atom”, a scenograf i kostimograf bio je Paul Struck, mladi njemački scenograf i slikar, koji će nekoliko godina kasnije napisati libreto opere “Madame Buffault”.

Poznanstvo Papandopula i Strucka, prema svjedočenju gospođe Papandopulo, počinje krajem pedesetih godina prošlog stoljeća, priča Merkaš. Rođen u Kasselu 28. travnja 1928., Struck je u istom gradu završio studij scenografije i kostimografije, a usporedo sa studijem intenzivno slikao i učio kopirajući i proučavajući djela starih majstora. Na svojoj internetskoj stranici Struck sam sebe naziva “slikarom čiji je umjetnički kozmos fantastični realizam i nadrealizam, svijet metamorfoza i mitologije, čuda, snova i čarolije”. Oni gledatelja iznenađuju, zapanjuju, nerijetko odbijaju. Struck je školovan na Boschu, sljedbenik je ideja Dürera, Freuda, Bretona, Dalíja, de Chirica. Sve te karakteristike “Strucka slikara” itekako su zamjetne i u libretu “Madame Buffault” “Strucka libretista”. Paul Struck, osim libreta za Papandopulov balet “Ljudi u hotelu” i operu “Madame Buffault”, po svemu sudeći nikada nije napisao nijedno književno djelo, niti ikakav drugi tekst za kazalište ili neki drugi umjetnički medij. No njegovo iskustvo “čovjeka iz teatra”, neosporna umjetnička nadarenost, i erudicija Papandopulu su bili dovoljnim zalogom da mu povjeri izradu libreta. Plan dvojice umjetnika bio je napisati atraktivnu i intrigantnu operu koju bi ponudili nekoj od velikih opernih kuća u Njemačkoj i postavili je na scenu.

Pismo Zdenki

Papandopulo je rad na operi započeo 24. prosinca 1971., a završio 26. ožujka 1972. u Kaštel Lukšiću, a klavirski izvadak završen je u potpunosti 13. svibnja iste godine. Iz pisma supruzi Zdenki, koja je u to vrijeme radila u Njemačkoj, doznaje se da je potpuno posvećen skladanju. “Ja sam se već priviknuo na samoću i nije mi dosadno ni teško pri duši, jer me sasvim zaokuplja moj rad, momentalno na novoj partituri, za koju je naš dragi Struck napisao vrlo zgodan, pomalo luckasti libreto, kakove su i njegove lude, ali interesantne slike... Sad se radi samo o tome, da Strcku uspije da to zajedničko naše dijete negdje plasira”, piše joj.

Papandopulova skepsa pokazala se kao opravdana, jer “Madame Buffault”, dijelom vjerojatno upravo i zbog neavangardnosti u vrijeme svog nastanka, nije izvedena ni scenski niti koncertantno. Kako je razdoblje nastanka i glavne aktivnosti nadrealističkog pokreta u umjetnosti (od 1920. pa nadalje) u godinama kada je “Madame Buffault” nastajala bilo već davnom prošlošću, mogli bismo govoriti i o anakronosti samog sižea. Papandopulo je toga u trenutku pisanja opere i te kako bio svjestan. S pojavom avangarde u domaćoj poslijeratnoj glazbi Papandopulo je bio već gotovo šesdesetgodišnjak.

Evo kratke Struckove definicije opere: “Ova fantastična opera je nadrealistička farsa, fabula parabola, koja bi poput neke utvare pred našim očma trebala prohujati u 4 slike. Svjesnim odustajanjem od kompliciranog dramaturškog razvoja i zapleta, u prvom planu stoji slikovno (das Bildhafte) sa svojim vremensko-kritičnim momentima.” Upućuje tako na jednostavnost radnje bez kompliciranih zapleta, ali ističe i naglasak na vizualnom elementu iz kojeg je libreto potekao.

U istoj mjeri u kojoj je obojen nadrealizmom, libreto je obilježen i humorom. Kako drugačije protumačiti predstavljanje suvremenika: Kustosa muzeja Buffault, akademika Rideaua, koji ima “dva semestra povijesti i filozofije”, kazališnog direktora Francoisa Pauguignola “izumitelja teatra”, Alkibijada “transvestita s kompleksom balerine”?

Pet godina potrage

Naposljetku, važna je angažiranost Struckovog teksta. Nije riječ samo o slici otuđenja modernog čovjeka (komično-tjeskobna atmosfera opere, divovsko računalo ili pusti otok...) nego o “duhu materijalizma i materijalnog izrabljivanja” utjelovljenog u liku Jean Jacquesa Gericaulta (“menadžera, ekonomskog imperatora i ‘novčanog diktatora’”) koji na kraju na dražbi prodaje i fantastični muzej gospođe Buffault: kritika društva u nadrealističkom kontekstu.

Davor Merkaš, koji traga za Papandopulovim ostavštinom 5 godina, pronašao je ovaj rukopis na jednom istraživanju, na koje je išao s gdjom Zdenkom, na kojem je otkrio i važnu skladbu “Concertino in modo antico”. S tog su putovanja donijeli i “Madame Buffault”, pronašli su je 2009. na tavanu jednog privatnog stana. Kao i s drugim izgubljenim djelima, vjerojatno je Papandopulo autograf dao nekome od interpreta.

“Njegov odmak od modernog, uz zadržavanje vlastitog idioma, ovu operu čine drugačijom od glazbe za scenu iz razdoblja njezninog nastanka. ‘Madame Buffault’ najviše ćemo pamtiti po jednoj njenoj karakteristici: glazbenom humoru”, završava Merkaš.