SUPRUGA SKLADATELJA PAPANDOPULA ‘Komunisti su suspendirali Borisa... počela sam plesati striptiz u Njemačkoj'

Koja je to samo ljubav bila! Između maestra i plesačice, sina slavne operne pjevačice Maje Strozzi-Pečić i grčkog plemenitaša Konstantina Papandopula te zagrebačke balerine koja je bogatstvo i slavu stekla “umjetničkim striptizom” u Njemačkoj! U idiličnoj kućici u Retkovcu, gdje već godinama živi Zdenka Papandopulo, prelistavao sam petsto pisama koje joj je uputio maestro Boris Papandopulo, pisanih krasopisom, i koje je počinjao s “ljubljena moja Njetice”, “milena moja curice”, “sunčeko moje milo”, ‘Zdenkice, ljubljena moja’.

A i iz današnje perspektive mnogo je toga u strasnoj vezi kompozitora i njegove muze, prelijepe plesačice, bilo skandalozno. Ugledni skladatelj, dirigent, koji je škole završio u Beču, oženjen, naravno, ljubovao je s mladom balerinom koja je uspjeh potražila na pozornicama kabarea i noćnih klubova u njemačkim gradovima, uz “lijepi ples”, kako se to tada fino i uvijeno zvalo. Tamo je otvorila i restoran i zarađenim novcem kupila sedam automobila i vilu u Tribunju od komunističkog moćnika Koče Popovića.

Foto: Goran Mehkek/CROPIX

Kaj je lijepo, mora se pokazati

“Gospođo Papandopulo, pa je li maestra smetalo što ste otišli iz unajmljene sobice u Zagrebu na pozornice u Njemačkoj”, pitao sam je uoči zagrebačke premijere opere “Madame Buffault”, kojom je otvoreno 28. izdanje Muzičkog biennala u Zagrebu.

“Sačuvaj Bože. On je svima u Zagrebu ispričao za moj striptiz u Njemačkoj. Kada sam dolazila doma, svi su me o tome pitali, a ja sam se obrušila na Borisa:

- Tko ti je dozvolio da to pričaš okolo?!

- Ma kaj te briga, kaj je lijepo, mora se pokazati.”

I prije nego što mi je gospođa Papandopulo ispričala tu nevjerojatno intrigantnu, opojno primamljivu i krajnje zabavnu ljubavnu priču, kakvih danas više naprosto nema, požalila mi se na sudbinu misterioznog nestanka Papandopulovih nota.

“To bute vi, lešinari, kada mene ne bude, sve našli”, znao je maestro govoriti za života, kada mu je obitelj predbacivala da je nemaran u spremanju svojih djela. A partiture su, kaže maestrova supruga, zaista bile posvuda.

“I najveću zahvalnost moram odati tom dragom dečku, muzikologu Davoru Merkašu, koji je beskrajno zaljubljen u njegove note i stalno se bori da se sve to sada sredi i nađe.”

S druge strane, za muzikologinju Eriku Krpan nema tako lijepe riječi.

“Sve što je ostalo u Opatiji, gdje je Papandopulo proveo velik dio života, nakon smrti njegove kćeri Maje odneseno je gospođi Krpan. A ona se sada nikako ne očituje o tome što je kod nje, a ja želim samo da mi kaže naslove koje ima. Pa neka si dalje drži note i radi s njima što hoće.”

Potraga za notama

Posve mirno, Zdenka Papandopulo kaže da je gospođi Krpan dala i knjigu u kojoj je popis maestrovih djela, a prije te posudbe je zapisala stranice.

”Kada sam knjigu dobila natrag, neke su stranice bile odrezane. Naprosto je vulgarno nešto takvo napraviti. Valjda je gospođa Krpan mislila da sam ja tunjava, ali nisam, vara se.”

Do gospođe Zdenke stigla je informacija da je Papandopulova kći dala Eriki Krpan potvrdu da ima pravo na note.

“Ali, nitko ne može imati ‘pravo’ na note koje je Boris Papandopulo ostavio meni. U testamentu je zapisano da su tantijeme i notni materijal naše nasljedstvo, a nasljednici smo bili Maja i ja. Sada sam samo ja nasljednica.”

Zdenka Papandopulo mi govori da ima želju pozvati gospođu Krpan i s njom porazgovarati.

“Očekujem da mi bar kaže imena djela koja se kod nje nalaze. Drugo mene, vjerujte, ne zanima.”

Priča kako je baš zbog tih tantijema, kad je propala bivša Jugoslavija, gotovo pala na prosjački štap jer su u Beogradu uzeli sve što je pripadalo Papandopulu.

“Spasio nas je tada Ivo Josipović, sa ZAMP-om, a novac od tantijema iz vremena bivše države nikada nismo vidjeli.”

Ljubavna priča između Borisa i Zdenke, s time da je maestro bio isto godište kao i balerinini roditelji, počela je davnih pedesetih godina prošlog stoljeća. Mlada atraktivna plesačica riječkog HNK i direktor opere išli su na gostovanje na Rab i Papandopulo je jedne večeri pozvao ansambl na zubaca.

“Sjeo je pokraj mene. Vidjela sam da se nešto događa, a to su primijetili i moji iz baleta. A ta simpatija s Raba ostala je do dana današnjega, kada Borisa više i nema.”

Ozljeda noge bila je kobna za karijeru mlade balerine u Rijeci. Dobila je otkaz, koji je morao potpisati maestro Papandopulo, dvadeset i sedam godina stariji od nje. A onda je, u znak protesta, i sam dao otkaz.

“Tvoj sam otkaz potpisao, morao sam, ali odlazim i ja. Idemo u Zagreb”, prisjeća se gospođa Zdenka, dok pet njenih pasa i glavni starosjedilac, mačka koja ima devetnaest godina, uporno žele privući pozornost.

Prisjeća se maestrova supruga koliko je orkestar obožavao Papandopula, koji nikada nije dignuo glas.

“Mogao je reći ‘jebal te vrag, tam si pogrešio, pazi molim te’. I to je bilo sve, nije bio cjepidlaka kao drugi dirigenti koji su si tako radili slavu.”

Ali to, ipak, u Hrvata, kod kojih je jal nacionalni sport broj jedan, nije bila ulaznica za uspjeh. Intendant HNK u vrijeme ratnih godina s ulaskom partizana u Zagreb doživio je tešku sudbinu.

“Pitali su ga zašto nije išao u partizane. Sudila mu je elita za zelenim stolom, a glavnu je riječ imao Hrvat, gospodin Cilić, i Borisa su suspendirali. Dakle, ne Srbi, nego naši, a nešto slično se događa i danas, kada su baš naši ljudi, a ne neki drugi - i lopovi i fakini. Uvrijeđen i preponosan da moli posao, Boris je otišao voziti kamion.”

“Pak’ ste me mogli pozvati i prišapnuti mi gdje se skupljaju oni koji idu u partizane. Ja bi došel”, govorio je na “suđenju”.

(...)

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Nedjeljnog Jutarnjeg