Pogorelić u rasprodanom Lisinskom: Doživljaj glazbe tako savršen da bi ga ‘bis’ samo poremetio

Magnet Ive Pogorelića je neupitan. Lisinski krcat, podij također rasprodan, čak su dodane i stolice na galeriji kako bi se smjestili svi koji su u ponedjeljak 23. svibnja poželjeli poslušati svjetsku pijanističku zvijezdu.

Tišina kao u crkvi, nitko nije ni zakašljao, čak su i obligatni mobiteli utihnuli u ozračju jednog doista fascinantnog doživljaja koji je, unatoč opsežnom programu, trajao prekratko. I bio likvidiran jednim laganim pokretom kada je umjetnik odgurnuo glasovirsku sjedalicu dajući do znanja da dodatka neće biti. Možda je i bolje tako, učinilo se nakon bure pljeska i uzvika jer doživljaj glazbe ove večeri bio je tako savršen i potpun da bi bilo koji, pa makar i najatraktivniji, “bis” samo poremetio sklad cjeline. O Pogorelićevu pijanizmu u protekla četiri desetljeća gotovo je sve rečeno. Jedinima je genij, drugima ekscentrik, trećima zagonetka…, ukratko, kada bi ga čuo nitko nikad nije ostao ravnodušan.

Moćan i spokojan

I tako to traje od sada već daleke 1976. i njegova debija u Lisinskom kao 17-godišnjaka, preko skandala na Chopinovu natjecanju u Varšavi kada u znak protesta zbog Pogorelićeve eliminacije iz 3. kruga ocjenjivački sud napušta Martha Argerich, do nagle svjetske karijere koja traje, a prošle je godine ovjenčana i s četrnaest CD-ova tvrtke Deutsche Grammophon koje je izdanje dobilo i prestižno priznanje “Diapason d’Or”.

I što bi još karizmatični umjetnik mogao poželjeti - osim možda upravo ovakvih recitala kakav se dogodio sada u Zagrebu, moćan, ali i spokojan, u nevjerojatnoj ravnoteži glazbe i interpretacije, unatoč ekstremno teškom programu u kojemu su se na okupu našla četvorica pravih pijanističkih “teškaša”: Liszt, Schumann, Stravinski i Brahms.

Obujmio ih je Pogorelić u zagrljaj tako rijetko pomirenih značajki: filozofska inteligencija Fantazije “Nakon čitanja Dantea” Franza Liszta, romantičarska strast Fantazije u C-duru op. 17 Roberta Schumanna, vragometni glasovirski ples poliritmijske glazbe “Petruške” Igora Stravinskog, i kao kruna svega raskošne Varijacije na Paganinijevu temu op. 35 Johannesa Brahmsa, sve je to Maestro ispričao kristalnim zvukom, bujicom energije, olujnom tehničkom jurnjavom i najnježnijim pianima.

I sve je imalo svoj najdublji smisao, od lisztovske dramatske vizije do brahmsovskih potisnutih, a tako čujnih emocija, sve je to u Pogorelićevu dubokom oranju po nutrini skladateljskih individualnosti izranjalo kao cjelina, kao glazba sama, bez predgovora ili pogovora.

Pomicanje granica

Ivo Pogorelić pripada malobrojnom krugu glazbenika kod kojih se ne može govoriti o razdobljima umjetničkog zrenja. On je jednostavno takva osobnost da sazrijevati očito trebaju oni koji ga slušaju. Snaga njegove (samo)uvjerenosti u ono što radi preskače mnoge čak i kanonske odrednice, pomiče granice nečega što bi u izvodilačkoj umjetnosti i vještini moralo biti po uzusima tradicije. Ali zbog toga nije inovator, čak ni onaj koji eksperimentira. Pogorelić je pijanist izvan svih standarda, možda ponajprije onaj koji istražuje slojeve, a njih, sudeći po ovom zagrebačkom koncertu, ima u glazbi još u izobilju.

(Jagoda Martinčević)