Samo se u 2010. na koncertima zaradilo 100 milijuna kuna

Realno, zbog isforsirane organizacije Svjetskog rukometnog prvenstva 2009. nove arene su Hrvatskoj trebale koliko i Eskimima hladnjače. Rentabilnost srodnih arena u Europi negdje je na 150 dana korištenja u godini, a već letimičan pregled događanja u 2011. godini pokazuje da je Arena Zagreb ispod toga. Sukladno očekivanjima, sportskih događaja u Areni bilo je malo.

Dostupno publici

Glavnu svrhu postojanja Arena Zagreb stoga ostvaruje kao mjesto održavanja velikih koncerata, a predstojeća koncertna živost u jesenskim mjesecima, uz dosad dobro posjećene koncerte u Areni, etablirala je Zagreb kao pouzdano koncertno središte jugoistoka Europe, dovoljno udaljeno od Münchena, Milana, Beča i koncertno nefrekventne Budimpešte, a opet dostupno publici iz manje Ljubljane, istočnijeg Beograda i južnijeg Sarajeva. Zagreb je i dovoljno velik grad čiji građani, uz goste iz Hrvatske i regije, evidentno žele i posjećuju inozemne koncerte.

Normalan grad

Za promjenu nismo morali putovati do Beča ili Münchena da vidimo Leonarda Cohena i “The Wall” Rogera Watersa nego su ispred Arene i okolnih kafića odzvanjali njemački, mađarski, slovenski i talijanski, baš kao i kad su U2 došli na Maksimir. Tako veliki koncerti, uz domaću publiku i turiste, vuku i jedan drugoga jer često je za promotere diljem Europe organizacija velikih nastupa “vezana trgovina”. Moram priznati da sam nakon dugo vremena, čekajući da počne koncert Rogera Watersa, stekao dojam da živim u nekom normalnom gradu. Pijuckajući kavu ispred Arena Centra, gotovo me uhvatio osjećaj da sam u Beču ili Münchenu jer ispred tamošnjih arena uobičajeno je čuti niz jezika iz usta poklonika kojima nije problem sjesti u auto i odvesti se nekoliko stotina kilometara da bi uživo vidjeli i čuli nekog omiljenog izvođača. Razlika je bila u tome da se nisam ja morao voziti nekoliko stotina kilometara nego su to učinili naši susjedi koji su zbog Watersa stigli u Zagreb.

Možda nam Arena i nije trebala, ali činjenica je da bi se niz širokoj publici privlačnih koncerata, održanih u Areni, vrlo teško mogao održati u dotrajalom Domu sportova. Recimo, Roger Waters, Beyonce, Lady Gaga, Rammstein, Guns N' Roses pa čak ni Leonard Cohen i Sting u pratnji simfonijskog orkestra ili skorašnji nastupi Georgea Michaela, također u pratnji simfonijskog orkestra, Britney Spears i Toma Jonesa definitivno ne bi mogli biti održani u Domu sportova - zbog skromnije veličine i bitno otežanog pristupa tehnici i njezinom postavljanju te zbog bitno lošije akustike.

Nije za sladokusce

Kako je akustički i tehnički gotovo savršena, Arenu bi trebalo koristiti što češće, čak i ako neki izvođač može prodati tek pola ili trećinu njezinog kapaciteta. Za takve, manje koncerte u prodaju bi - kako to čine u bečkoj Stadthalle - trebalo puštati ulaznice samo za dio tribina i partera, što bi promoterima bilo isplativo kad bi rukovodstvo Arene imalo gradirane cijene

Unatoč ovim laudama, većina koncerata u Areni glazbenim sladokuscima opravdano nije interesantna. Takvi će svoj ukus, kad posrijedi nije Cohen ili Waters, lakše zadovoljiti u nekim od zagrebačkih klubova čiji je program proteklih tri-četiri sezone također ojačao.

Loše mišljenje

Ipak, koncertna ponuda u Areni pretežito je u skladu s pristojnom mainstream pop i rock zabavom za normalan građanski svijet jednog milijunskog srednjoeuropskog grada - osim kad u nju uđu estradnjaci i narodnjaci. Mogu ja imati loše mišljenje o Stingu u pratnji simfonijskog orkestra i pribojavati se slične eskapade Georgea Michaela ili biti razočaran kilavim nastupom Joea Cockera, ostati hladnokrvan na Erosa Ramazzottija i ne biti oduševljen Rogerom Watersom.

Novi promoteri

Mogu čak i sve takve izvođače prezirati i smatrati kako je pop glazbi potreban neki novi punk preokret ili jačanje undergrounda, ali ne mogu reći da sam se među pristojnom publikom koja pohodi takve koncerte - uključivši i mlađariju, sa ili bez pratnje roditelja, koja vrišti za Beyonce i Lady Gagom - osjećao loše. Dapače, za razliku od koncerata Thompsona i Škore na kojima mi je bilo mučno, na inozemnim mainstream pop i rock koncertima u Areni, prvenstveno zbog publike, ali i činjenice da je Sting i u najgorem izdanju miljama iznad domaćeg estradnog i narodnjačkog smeća, osjećao sam se ugodno, čak i kad su me repertoar i izvedba, kao dežurnog kritičara, iznervirali.

Nadalje, uzletu koncertne industrije, možda i više od medijski najvizibilnijih koncerata u Areni, pridonijeli su klupska ponuda utemeljena na pravilima i mjerilima igre koja najbolje razumije Mate Škugor, novi promoteri, etabliranje T-Mobile INmusic i Zagreb Jazz Festivala, stasanje šibenskog indie-rock festivala Terraneo i jačanje pulskog festivala progresivne elektronske glazbe Outlook. U Hrvatskoj ipak ima mnogo ljudi koji žele, krizi usprkos, platiti europsku cijenu ulaznica da bi uživo vidjeli i čuli svjetske pop i rock zvijezde, ali i alternativne rock i elektronske izvođače pa i jazz glazbenike kakve dovodi Dražen Kokanović.

Lupa Promotion , prema mojoj procjeni, za U2, Metallicu i Bon Jovija prodala je više od 160.000, a u Areni za koncerte koje su u njoj organizirali od proljeća 2009. do ljeta 2011. više od 120.000 ulaznica. Tanja Manenica iz organizacije T-Mobile INmusica ističe da se za taj festival u proteklih šest godina prodalo oko 200.000 ulaznica, zahvaljujući velikim, ali i manjim imenima koja su prodefilirala njime. Terraneu je prvog ljeta održavanja, javlja Mate Škugor, prisustvovalo oko 30.000, na Outlooku u Puli oko 15.000 tisuća ljudi. O tim festivalima i u inozemstvu pišu u superlativima, posebice u Britaniji. Valja i navijati da Hladno pivo uskoro nakrca Arenu i žaliti što TBF ne želi povući taj potez, ali u koncertnoj politici podrijetlo glazbe i to što dobar dio novaca uprihodovanih od koncertnih ulaznica ide na račun inozemnih glazbenika nije toliko bitno.

Raznovrstan život

Bitna je kvalitetna koncertna ponuda i raznovrstan kulturni život Zagreba i Hrvatske, a ne ognjištarstvo mračnih, autarkičnih i jednoumnih 90-ih.

U svim tim koncertnim “kruškama i jabukama” u rasponu od klasike i jazza preko rocka do housea, estrade i narodnjaka - prema nekim kumulativnim podacima teškim između više od 102 milijuna kuna u 2010. godini i to bez redovitog klupskog programa - nije teško probrati “žito od kukolja”.

Imamo pravo i gunđati zašto organizatori koncerata u Zagreb nisu doveli Radiohead, Kings Of Leon, RHCP, Foo Fighters, Coldplay, AC/DC, Springsteena, Neila Younga, Green Day, Bjork, Toma Waitsa, Princea, Wilco, The Black Keys, ponovo Pearl Jam i R.E.M. te niz drugih hvalevrijednih dvoranskih i klupskih izvođača koji bi u Zagrebu imali podjednako dobru prođu kao i u Beču ili Münchenu.

Ne zaboravite klubove

Više hrabrosti, aktualnosti i avangardnosti u odabiru velikih, srednjih i manjih imena kakvu iskazuje Mate Škugor ne bi bilo naodmet jer nije baš sve u Beyonce, Gagi i Britney ili Cockeru, Stingu i Kravitzu. I nikada, bez obzira na Arenu, nemojte zaboraviti i zanemariti rock klubove poput Močvare, KSET-a i nove Tvornice kulture jer sve počinje, raste, a često i ostaje u njima - kako najintrigantniji izvođači, tako i najupućenija publika s najprofiliranijim glazbenim ukusom. No, to je već neka druga priča iz kulturnog života Zagreba i Hrvatske.