Uskrsnuće jedne od najcjenjenijih, ali i najprecjenjenijih rock grupa u povijesti

Napokon je objavljena vijest koju su izuzetno brojni, strpljivi i vjerni poklonici Pink Floyda čekali 20 godina. U listopadu izlazi novi album Pink Floyda, “The Endless River”, prvi nakon “The Division Bell” iz 1994. Vijest nije bila ni pomno pripremana ni bombastično objavljena. U optjecaj ju je odtvitala Polly Samson, supruga gitarista Davida Gilmoura te koautorica stihova za sedam pjesama na albumu “The Division Bell” na kojem već tada nije sudjelovao basist i jedan od ključnih autora benda Roger Waters čijim smo uspješnim “The Wall” nastupima svjedočili u Zagrebu i Splitu.

Moguća iznenađenja

Do pomirenja između Watersa i Gilmoura ni sada nije došlo, a gro snimaka za “The Endless River” potječe sa sessiona (kolokvijalno poznatim pod imenom “The Big Spliff” iliti “Velika smotka”) iz kojih je nastao album “The Division Bell” na kojem su ključni autori bili David Gilmour i u 2008. godini preminuli klavijaturist Rick Wright. Polly Samson nadolazeći album Pink Floyda nazvala je “Wrightovim labuđim pjevom”, a logično je očekivati da se s obzirom na “podrijetlo” snimaka “The Endless River” neće bitno razlikovati od prethodnog albuma “The Division Bell”. No, kad su posrijedi Pink Floyd, iznenađenja su uvijek moguća jer David Gilmour i bubnjar Nick Mason, a s njima vjerojatno i gostujući glazbenici poput pjevačice Durge McBroom-Hudson te producenti sigurno su posljednjih mjeseci, ako ne i godina, odradili niz nadosnimavanja.

Čuda tehnologije

Nema sumnje ni da će “The Endless River” zasjesti na prvo mjesto liste najprodavanijih albuma u nizu država te postati jedno od najtiražnijih izdanja godine, no pitanje je hoće li zbog promjena navika poklonika glazbe dostići nakladu od pet milijuna primjeraka albuma “The Division Bell”.

Sigurno je i da će se kritičarska koplja ponovo lomiti oko Pink Floyda, jedne od najcjenjenijih, ali i jedne od najprecjenjenijih grupa u povijesti rock i popularne glazbe. “The Division Bell” kritika je ili sasjekla ili dočekala mlako. Doduše, vremena su se promijenila pa bi s “The Endless River” moglo biti drukčije. Pink Floyd danas više nisu omraženi dinosauri prog-rocka kao u doba punka i novoga vala ili tek stari i anemični dosadnjakovići iz vremena grunge-rock eksplozije jer u posljednih 20 godina etablirali su se manje ili više popularni sastavi indie-rocka pa i elektronske glazbe za koje je jasno da djeluju pod njihovim izravnim utjecajem poput The Flaming Lipsa koji su snimili svoju verziju najtiražnijeg albuma Pinkića “Dark Side Of The Moon”, Radioheada, Musea, Elbowa, The Orba, The Beta Banda, Super Furry Animalsa i mnogih drugih. Zapravo, dobar dio indie-rocka danas je uvelike sličan prog-rocku iz zlatne ere Pink Floyda, odnosno prve polovice 70-ih godina.

Premda se ne ubrajam u poklonike Pinkića - dapače, teško podnosim njihova (ne)djela bez Syda Barretta - moram priznati da me zanima kakav će utisak s novim albumom i u promijenjenim okolnostima rock i pop glazbe ostaviti na mene. Ne očekujem da me oduševe, ali možda me neće ni zgroziti premda bih se mogao složiti s onim njihovim fanovima, spremnim unaprijed ustvrditi kako “nema Pink Floyda bez Rogera Watersa”. Činjenica je da ni Rick Wight nije u potpunosti “bio prisutan” na “The Endless River”, no kako smo vidjeli s novim posthumnim albumom Michaela Jacksona - tehnologija čini čuda. A, tehnologija je oduvijek bila jak alat Pink Floyda.

Potencijalna turneja

Ono što pak najviše zanima okorjele obožavatelje Pinkića jest možebitna turneja, a u svezi nje Polly Samson je tvitnula “stay tuned”. Dakle, možda se i to dogodi, kako bez Wrighta, tako i bez Watersa. Zamjene će se već naći, i to vjerojatno prilično zvučne. Uostalom, ako Pete Townshend i Roger Daltrey imaju muda, bez davno upokojenih Keitha Moona i Johna Entwistlea, najaviti “oproštajnu turneju” grupe The Who, zašto Pink Floyd ne bi bili legitimni bez Wrighta i Watersa. Sve je to koncertni “business as usual”. Posljednji put kad su Floydi krenuli na put, nakon albuma “The Division Bell”, zaradili su na 120 koncerata više od 250 milijuna dolara, što bi danas iznosilo oko 400 milijuna dolara. Roger Waters, pak, sa svojom “The Wall Live” turnejom na 219 koncerata zaradio je oko 460 milijuna dolara. Financijski gledano, nema baš puno razloga za pomirbu s Gilmourom, a jasno je i da Gilmour i Mason mogu bez Watersa, kao što i on bez njih može uspješno uprizoriti “The Wall”.