Pink Floyd: Art je rođen na mračnoj strani mjeseca

Kada je 1977. na scenu došao punk, njegova je metla čistila sve pred sobom. Posebice kada su lukavi moćnici industrije zabave shvatili da i na tom novom obrazcu mogu dobro zaraditi. Mene i moje prijatelje, u toj pravoj revoluciji na terenu, ponajviše su živcirali megalomanski, pretenciozni i stadionski ocvali rokeri poput grupa Queen, Yes, ELP, u čijim je radovima rock i njegov iskonski duh izgubio svaki smisao. Premda su i Pink Floyd, ruku na srce, često svojim konceptualnim albumima i pompoznim koncertnim nastupima sredinom 70-ih opasno približili ovom društvu, nikada ih nitko iz punk bratije nije dirao. Naprosto je u zraku bilo ono nešto zbog čega su imali poseban kredit, a time i status. Što zbog vjerojatno svojih revolucionarnih prvijenaca, što zbog kultnog Syda Barretta, što zbog neke čudne neobjašnjive atmosfere i magije u njihovim naizgled jednostavnim pjesmama. Naprosto je prešutno vrijedila parafraza one poznate izjave iz tadašnjeg političkog vrha "Floydima ne pakovati". No, pravo je pitanje, analizirajući danas karijeru i značaj Pink Floyda: zašto je tomu tako? Što je to tako magično u njihovim pjesmama da su danas postali ne samo svojevrsna klasika već i uvijek iznova inspiracija novim generacijama glazbenika i fanova rock glazbe?



Odgovor na ta pitanja je, naravno, kompleksan, poput aranžmana njihovih skaldbi. No, nekoliko je elemenata koji, sklapajući se u cijelinu poput mozaika, doista čine zavidan opus jedne od najslavnijih i najcjenjenih rock grupa svih vremena.



Nekoliko faza



Sve je počelo još tamo 1965. u sveučilišnom engleskom gradiću Cambridgeu kada su Syd Barrett, Roger Waters i David Gilmour formirali prvi bend i svirali neku mješavinu folka, rocka i jazza. Skupina se raspala Barrettovim odlaskom u London. No, ubrzo nakon toga i Waters odlazi na studij arhitekture u britansku prijestolnicu, gdje na Politehnici upoznaje Nicka Masona i Ricka Wrighta s kojima osniva grupu "Sigma 6" u kojoj su svirali obrade suvremenih blues i beat skladbi. Iste godine često mijenjaju ime benda: od The Tea-Set preko Ahe Architectural Abdabs do The Screaming Abdabs. Početkom 1966. pridružuje im se Barrett koji grupi daje ime Pink Floyd Sound prema imenima blues glazbenika iz svoje privatne kolekcije Pinka Andersona i Floyda Councila, da bi ga na prvoj ploči skratili na Pink Floyd, čije su ime u narednim desetljećima pronijeli svjetskim pozornicama. Sve ostalo je povijest.



Duga i raznovrsna karijera može im se podijeliti na nekoliko faza. Prva psihodelična faza u kojoj dominira genijalni talent i duh Syda Barretta obuhvaća album "The Piper at the Gates of Dawn" iz 1967., na kojem je Barrett glavni autor pjesama i spiritus movens grupe koja se već nakon sjajnog prvijenca svrstava u najpopularne svjetske psihodelične sastave, a značaj i utjecaj ove ploče brojni kritičari i fanovi uvidjet će tek desetljećima poslije. Za mene osobno, jedan od najboljih debitantskih albuma u povijesti rocka.



Nakon Barrettova odlaska iz grupe, uvjetovanog znakovima mentalne bolesti uslijed mješavine hipersenzibilnosti i prekomjernog uzimanja droga, 1968. izlazi drugi album "A Saucerful of Secrets" čiji je materijal itekako rađen pod utjecajem duha, autorske veličine i talenta Rogera Keitha "Syda" Barreta (6. 1. 1946. - 7. 7. 2006.). On se nakon kratke solo karijere povukao iz javnosti, provodeći ostatak života u kući svoje majke, slikajući i pišući knjigu o povijesti umjetnosti, bez namjere objavljivanja. Riječ je o jednom od najmističnijih i najspektakularnijih povlačenja u pop glazbi uopće, a donekle ga možemo usporediti s dobrovoljnim izgnanstvom najvećeg pjesnika domaćeg rocka na ovim prostorima, Branimira Johnnyja Štulića u Nizozemsku, premda su uzroci, uz neke dodirne točke, ipak različiti.  Druga je faza grupe programatska u kojoj, razvijajući ideje i uporabljujući nove mogućnosti tadašnje tehnologije, postižu jedinstven i prepoznatljiv sound, a koja obuhvaća soundtrack za film "More" iz 1969., zatim znameniti dvostruki album "Ummagumma" iz iste godine te "Atom Heart Mother" iz 1970. i "Meddle" iz 1971. U klasičnoj fazi koja se slobodno može nazvati i najkomercijalnijom kroz konceptualne albume "The dark Side of the Moon" (1973.), "Wish you were here" (1975.) i "Animals" (1977.), razrađujući dotadašnje ideje, postižu gotovo savršen sound uz ogromnu pomoć snimatelja Alana Parsonsa u londonskim Abbey Road studijima.



Ultimativna ploča



"Dark side" postaje kultna, ultimativna ploča generacije, prodana u višemilijunskim platinastim tiražima s čak 741 tjednom na Billboardovoj listi. U intelektualnoj pak fazi, u kojoj dominira basist, pjevač i tekstopisac Roger Waters, donose nove bisere fanovima širom svijeta: " The Wall" iz 1979. i "The Final Cut" iz 1983., nakon čega zbog nesuglasica s Gilmourom i Masonom, Waters odlazi iz grupe. U postwatersovskoj fazi kormilo preuzima gitarist i pjevač David Gilmour, a rezultat su komercijalno uspješne ploče "A Momentary Laps of Reason" (1987.) i "The Divison Bell" (1994.), te dvije ploče uživo koje dokumentiraju svjetsku turneju. U srpnju 2005. grupa je s Watersom nastupila u Londonu na Live 8 koncertu, a 2007. su se okupli nakon smrti gurua Barretta na londonskom nastupu njemu u čast, ali je Waters nastupio odvojeno od trojice preostalih članova.Savršen zvuk, odična izvedba sjajnih glazbenika, umiješna uporaba tehnologije i melankolična atmosfera njihovih pjesama podcrtana gotovo filozofskim, nadrealističnim tekstovima, rezultirali su visokoartficijelnim zvukom i opusom od 14 albuma (upravo je ovih dana izašao komplet "Oh By the Way" sa svim dosadašnjim albumima) koji spadaju u sam vrh europske, ne samo rock glazbe.



Pink Floyd su, naime, među pionirima rocka koji su razbili onu vječnu akademsku, a tako otrcanu podjelu na klasičnu i pop glazbu. U začetku revolucionari, avangardisti i eksperimentatori koji su utjecali na mnoge, a kasnije visokoestetizirana mainstream art rock grupa osebujna stila i zvuka, oni su bili jedan od glavnih aduta i municija u razbijanju predrasuda štrebera, neznalica i malograđana da ti dugokosi rokeri ne znaju svirati, jer samo "mašu kosurinama i prangijaju po gitarama proizvodeći buku". I ne samo to.



Floyd i Kraftwerk



Floydi su otišli i korak dalje. Revnosno i pedantno pridajući značaj svakom segmentnu svoga djelovanja: raskošnoj scenografiji, zvuku, savršenim koncertima, revolucionarnoj uprabi svjetlosnih efekata i tehnologije, vrhunskim dizajnerskim rješenjima omota svojih albuma te vrhunskom izvedbom, stvorili su svojevrsni, a nenadmašni "gesamkunstwerk" kakvom, uz njemačku grupu Kraftwerk, nema premca u europskoj glazbi druge polovice 20. stoljeća. Oni su pravi primjer koji dokazuje koliko su tanke granice i dodirne točke između visokog arta i popularne kulture.





Branko Kostelnik
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 01:56