Dinko Bogdanić: 'Socijalistički sistem i tašti umjetnici ruše hrvatski balet'

Dinko Bogdanić, bivši direktor zagrebačkog Baleta, plesač, koreograf i pedagog međunarodne karijere, danas je direktor Baleta splitskog HNK. Otkad je u prosincu preuzeo tu dužnost, Balet stalno producira nove predstave. Izveden je Božićni koncert, zatim predstava za Valentinovo te premijera “Don Quijotea”. Za travanj je zakazana premijera “Mačka u čizmama”, dok će u svibnju biti izvedena premijera predstave “Brel” , inspirirane francuskom šansonom. Među ostalim, direktor Bogdanić radi i na osnivanju ljetnog baletnog festivala na Sustipanu.

Kako se splitski ansambl nosi s vašim tempom rada?

- Iznenadio me entuzijazam ansambla koji je još uvijek neizbrušeni dijamant... čeka nas još puno posla.

Kako stojite s domaćim kadrom u ansamblu?

- Imamo 20-ak domaćih plesača. Među njima je i mlada talentirana Matea Milas koja je odigrala Mercedes na premijeri “Don Quijotea”, a što se tiče muškog podmlatka, imamo nekoliko dječaka koji su još u baletnom studiju HNK. Na žalost, momci u tinejdžerskoj dobi teško se u Splitu mogu nositi s okolinom koja ih ne razumije u njihovom odabiru baletne profesije: radije se odlučuju za balun nego za balet.

Moj ‘Don Quijote’ je bolji

Zašto ste nedavno organizirali međunarodnu audiciju u Splitu?

- Šest plesača je otišlo prije moga dolaska ove sezone. Tražimo ljude koji bi nadomjestili te plesače, koji bi mogli postati demisolisti s potencijalom uskakanja u solističke uloge. E-mailom se prijavilo dvjestotinjak ljudi iz raznih zemalja, a na samu audiciju pristupilo ih je 40-ak. Na audiciji, na kojoj su bili prisutni članovi komisije Dunja Njegovan, Vladimir Šuvalov, Dmitrij Rodikov i moja malenkost, dok je audicijske vježbe vodila Ljiljana Gvozdenović, zapazili smo sedam izvrsnih muških plesača i 20 plesačica. Plan nam je da im prvo ponudimo honorarne ugovore, dok se ne otvore radna mjesta u ansamblu.

Kakve su danas plaće u ansamblu?

- Plesačke plaće u Splitu danas se kreću između četiri i 7 tisuća kuna. Dakle, u prosjeku su tisuću kuna manje nego u zagrebačkom Baletu.

S kojim biste argumentom ljubitelja zagrebačkog Baleta pozvali na predstavu splitskog?

- Nagrade koje sam dobio za koreografije baletnih naslova kao što su “Bajadera”, “Romeo i Julija”, “Giselle”, “Tramvaj zvan čežnja” i “Breza” dovoljna su preporuka za gledatelje po cijeloj Hrvatskog, što je bilo vidljivo i na premijeri splitskog “Don Quijotea” gdje je bilo i zagrebačke publike koja je primijetila da je naš “Don Qujiote” bolji od zagrebačkog.

Azamatove gospođe

Kako danas vidite zagrebački Balet?

- U posljednjih deset godina u Zagrebu je cijela jedna generacija domaćih mladih balerina izgubljena jer im nije dana šansa koju sam ja u vrijeme svog direktorskog mandata dao Edini Pličanić, Pavli Mikolavčić, Mirni Sporiš, Petri Vargović, Ivančici Mirošević i ostalim balerinama. Nisu pozivali ni naše muške plesače Ronalda Savkovića i Leonarda Jakovinu, dok je Tomislav Petranović izdržao samo jednu sezonu i vratio se u Portugal.

Publika voli zagrebački Balet, pa i koreografije Dereka Deanea.

- Jasno da publika voli balet s tradicijom od 137 godina postojanja, a drugo je pitanje što misli o koreografijama.

Da li i dalje gospođe dolaze trajektom u Split da gledaju predstave, kao u vrijeme kad je u Splitu plesao Azamat Nabiullin koji je danas u Zagrebu?

- Dolaze i sad, bez obzira na to što je Azamat u Zagrebu. A Azamata ćemo opet zvati jer se “Grk Zorba” vraća na repertoar. Inače, nije istina da u Splitu samo dame dolaze gledati predstave. Dolaze i gospoda i mlađe gledateljstvo.

Kako bi kod nas trebao biti riješen problem plesača koji više nisu fizički u mogućnosti raditi svoj posao. Beneficiranim radnim stažom ili prekvalifikacijom za pedagoško zvanje, koju zagovara država?

- Mirovina je bolje rješenje. Do odlaska plesača u mirovinu, da biste oslobodili mjesto za mlađi kadar, možete napraviti jedan prijelazni rok u kojem će stariji plesač biti angažiran u operama i dramama, tako da redatelji ne moraju za takve projekte dovoditi plesače izvan kuće. U Hrvatskoj nemamo niti dvjesto aktivnih profesionalnih plesača. A u tih dvjesto njih otprilike 25 je za mirovinu koja bi se trebala dogoditi negdje u 45. godini života. To što je netko bio odličan prvak, ne znači da je sposoban biti i odličan pedagog. Ljudi koji su doista zainteresirani za pedagoško zvanje, mogu se nakon plesačke karijere, ako im se šansa pruži, sami prebaciti na takvo radno mjesto i onda otići u mirovinu sa 65.

Ima li još koje rješenje iz svjetske prakse, a da nije penzija niti zaključenje ugovora s otpremninom?

- U Njemačkoj, primjerice, nemate prijevremene mirovine niti ugovora na neodređeno. Tamo nakon 13 godina radnog staža - koje ste skupili temeljem više ugovora koji se potpisuju na godinu ili dvije - ulazite u zaštićeni period. Taj zaštićeni period znači da vam se nudi mogućnost da uzmete otpremninu ili da tražite prekvalifikaciju (koju vam država plaća) za neko drugo radno mjesto u kazalištu. Naravno, rijetko solisti žele otići na posao kazališnog šminkera ili šnajdera. Ali imate i drugih mogućnosti, osim, naravno, radnog mjesta koreografa ili balet majstora. Ako je plesač uz svoju baletnu naobrazbu završio na primjer i ekonomsku školu, može raditi u računovodstvu, propagandi. Ako nakon 13 godina svejedno želite nastaviti plesati, iduća godina u tom teatru neće vam se računati kao 14., nego kao prva godina radnog staža. Po meni, ovaj je sistem najbolji koji postoji.

Zar nije malo okrutan taj sistem?

- Riječ je o tome da je u Hrvatskoj sistem još uvijek malo socijalistički.

Fale nam škole

Balet je jedina grana umjetnosti u Hrvatskoj koja nema osigurane uvjete rada. Split ima Balet, ali nema državnu baletnu školu. Zagreb ima školu, ali u neprimjerenom prostoru. Domaći plesački kadar u sve je većem deficitu. Zašto ugledni baletni umjetnici ne krenu zajednički prema državi s inicijativom da se balet proglasi umjetnošću “od posebne skrbi”, s obzirom na 137 godina baletne tradicije, ali i činjenicu da su baletne predstave u nas često rasprodane?

- Osnivanje državne škole u Splitu upravo bi otvorilo mogućnost radnih mjesta za one koji žele prekvalifikaciju za pedagoško zvanje. Dakle, jednim potezom zaposlili bismo starije i školovali mlađe. Jer idealno bi bilo da je u ansamblima omjer domaćih i stranih plesača 50 prema 50 posto. Nadalje, od krucijalne je važnosti da se hrvatski balet afirmira gostovanjima koja su u zadnjih deset godina izostala. Mislim da naši ansambli, osim regije, mogu osvojiti područje Austrije, Njemačke, Turske, Italije, Bugarske, Rumunjske i Mađarske. A zašto nema zajedničke inicijative? Nismo složni, taštine nisu svjesne da potkopavanjem drugoga štete samima sebi i umjetnosti kojoj su život posvetili.

Biste li bili spremni zbog takve inicijative sjesti za stol s predstavnicima zagrebačkog Baleta?

- Naravno, jer se radi o budućnosti hrvatskog baleta.

Umjetnički direktor baleta ruskog Boljšoja nedavno je doživio brutalan fizički napad, a njemački Spiegel piše da iza svega stoji crno tržište karata i mafija, organizirana prostitucija povezana s ansamblom.

- Ovdje je riječ o mediokritetima i bolesnicima koji misle da bolje mogu voditi teatar od direktora Sergejea Filina.