Fadil Hadžić: Bio je poput dinama, osnivao bi kazališta i novine te brzo išao dalje

ZAGREB - Prije dvije godine, na ljetnoj terasi kafića Luxor, popularnog “Paića”, nedaleko od zgrade EPH, promatrao sam Fadila Hadžića kako tovari tegle sa cvijećem u prtljažnik svoga skromnog automobila. Rekao sam kolegama: “Pazite, ovaj gospodin ima preko 86 godina i nijednog trenutka ne pokazuje da je u poznoj dobi, dok većina njegovih vršnjaka jedva da se pomakne u svojim sobicama u staračkim domovima”. Stanovao je preko puta “Paića”, u stambenom bloku u Martinovki, i često ga se moglo vidjeti kako užurbano odlazi ili se vraća kući. U tamošnje kafiće nikad nije svraćao, za to nije imao vremena.

Poput skulptora

Ništa čudno. Fadil je bio poput dinama koji je pokretao projekte i kad se malo zahuktaju započeo bi nešto novo. Opuštanje po kafićima u tako nešto se nije uklapalo. Sebe je uspoređivao sa skulptorom koji samo oblikuje fizionomiju, a zatim posao definitivne izrade prepušta drugome. Kada se pobroji u čemu je sve sudjelovao, što je sve uređivao, napisao, režirao i naslikao, djelatni mu je opus nepregledan.

U Zagreb je stigao kao 20-godišnjak na studij likovne umjetnosti (rođen je 23. travnja 1922. u Bileći), a nakon sloma NDH postaje jedan od najmarljivijih kulturnih djelatnika u poratnoj Hrvatskoj. Sa 27 godina postaje glavni urednik satiričkog lista Kerempuh, piše politizirane skečeve protiv Informbiroa koji se izvode u “Kerempuhovom vedrom kazalištu” na Kaptolu (kasnije kazalište Komedija), a jedan od njih poslužio je kao predložak za bunkerirani srednjemetražni film “Tajna dvorca I. B.”. Osnivač je Duga filma, čiji će animatori kasnije tvoriti jezgru Zagrebačke škole crtanog filma, pokreće reviju jugoslavenskog filma u Puli (kasnije pulski festival), a postaje i glavni urednik Vjesnika u srijedu, legendarnog VUS-a: preuzeo je tjednik s nakladom od 60 tisuća, a predao ga je nasljednicima kada je broj tiskanih primjeraka narastao na 300 tisuća. Tajna njegova uspjeha bila je sljedeća: nikad nije komplicirao, uočavao je što bi čitatelja ili gledatelja moglo zanimati, a znao je i što ovoj sredini nedostaje i na čemu bi se isplatilo poraditi.

Slikarski opus

Ovako poduzetni tipovi znali su često skrahirati ne samo u socijalizmu nego i u mnogim drugim režimima, no Fadil je imao sreću što se postupno profilirao kao komediograf, filmski redatelj, pa i slikar: nakon svake packe zarađene u političkoj ili društvenoj djelatnosti, mogao se vratiti u okrilje svoje umjetnosti i čekati da ga opet zatrebaju. Šezdesetih je pokrenuo ugledni tjednik za kulturu Telegram, sedamdesetih nešto manje ugledno Oko, međutim, u cijelom tom razdoblju zasipao je javnost novim radovima.

Slikarski mu opus najslabije poznajem, no otišao sam s prijateljem likovnjakom na jednu od njegovih posljednjih izložbi, u Galeriju Zvonimir u Bauerovoj ulici, i dojmovi su obojici bili dosta povoljni.

Iako njegov komediografski opus posjeduje vrlo jak adut, činjenicu da je on u kazalištima ne samo Hrvatske nego i regije, izvođeniji autor od Nušića i Feydeaua, ipak bih rekao da su filmovi ono po čemu će ga povijest pamtiti.

Uznemireni Bulajić

Prvi put sam s njim duže razgovarao 2002., poprilično zgrožen činjenicom da njegov 80. rođendan nisu obilježili ni u Motovunu niti u Puli. Ovo potonje bio je čisti javašluk (pogotovo zato što je on bio jedan od osnivača festivala), no motovunski propust činio mi se puno znakovitiji. Fadil je svojom nevjerojatnom produktivnošću , nepodobnim koketiranjem sa žanrovima i kontriranjem pomodnim inicijativama iritirao koncept građanske kulture koji je Motovun zastupao. Pričao mi je kako se Veljko Bulajić uznemirio kako je on “za šaku dinara” režirao izvanredno uspješan akcijski triler “Desant na Drvar”, jer se opravdano plašio da će političari steći krivi dojam kako se takve filmove može napraviti i sa skromnim budžetom.

Hitovi za publiku

U doba procvata autorskog filma on je režirao hitove za publiku (“Divlji anđeli” i “Tri sata za ljubav”), ali je zapravo bio potpuno nepredvidljiv: na izmaku Hrvatskog proljeća potpisao je triler-dramu “Lov na jelene” o emigrantu koga sumnjiče za ustaštvo, koja će dospjeti na “crnu listu” nakon što je u zagrebačkim kinima skupila preko sto tisuća gledatelja, s razlogom, jer je bila najsubverzivnije ostvarenje toga razdoblja, a ništa manje problema nije bilo s “Novinarom”, koji se u jeku “olovnih godina”, 1979., obrušio na diktaturu politike u novinskim kućama.

U posljednjem kadru filma rezignirani protagonist ( Rade Šerbedžija ) sluša odjavnu špicu Radio Zagreba, tj. hrvatsku himnu, što je brže bolje uklonjeno iz kopija koje su poslije prikazivane u kinima. Dakako, snimao je on i loše filmove (najslabiji je bio u komedijama, pa mu “Da li je umro dobar čovjek”, “Idu dani” te recentni “Doktor ludosti” i “Lopovi prve klase” predstavljaju kreativno dno), no kada pobrojite svih 17 naslova njegove filmografije, ima tu impresivnih ostvarenja.

Važna je publika

Od onih koji još nisu spomenuti, svakako su na prvom mjestu njegov prvijenac, sjajan ratni triler “Abeceda straha” (još mladi snimatelj Tomislav Pinter bio je impresioniran kako novopečeni redatelj vješto crta svaki kadar, spajajući likovnu naobrazbu i novu filmsku strast) te dva rasna primjerka hrvatskog “crnog filma” - “Druga strana medalje” i “Protest”. Ovaj drugi lako bi mogao imati novu verziju, jer je njegov junak (Bekim Fehmiu) radnik koji skače sa zagrebačkog nebodera, besciljna egzistencija u besciljnom društvu.

Zanimalo me smeta li mu što je tako često bio na meti kritičara. Dobio sam očekivani odgovor: “Koga briga za kritičare, tko njih čita, važna je samo publika”. Ipak, na pulskom festivalu, na kojem je prikazan njegov zadnji film “Zapamtite Vukovar”, vidio sam ga kako pažljivo guta Jutarnji list u kojem je objavljena moja recenzija. Znači, nije baš da nije držao do sudova kritičara. Bio sam valjda jedini koji se pohvalno izrazio o tom filmu, no taj sud ne bih mijenjao, već i stoga da Fadilu dokažem da “kritika” nije skupna imenica, kojoj je jedina namjera dezavuirati njegovu umjetničku opstojnost.