ZAGREB - Pa kako itko preko noći može postati ministar? Kako nekoga možete nazvati dan, ili tjedan ranije i pitati ga hoćeš li biti ministar i kako itko na to može pristati? - iščuđavao se Krešimir Dolenčić baš na dan objave rekonstrukcije Vlade. Ni kriv ni dužan Dolenčić se našao na listi kandidata za ministra kulture. A u nekom drugačijem svemiru u kojem bi Dolenčić na tako nešto pristao, to bi Ministarstvo, onakvo kakvo poznajemo, očito prestalo postojati.
Bez političke karijere
- Kao prvo, ja bih ga preselio u neku od starih, zapuštenih tvornica i uredio kao agenciju u kojoj gomila kreativnih ljudi drugim kreativcima omogućuje ostvarivanje zamisli.
Očito za Dolenčića u dogledno vrijeme nema političke karijere, jer da se njega pita, Ministarstvo kulture ne bi bilo ni politička, ni stranačka institucija, nego agencija koja funkcionira na poštenju, povjerenju u zadanu riječ i na suglasnosti o kriterijima. Tako bi on ustrojio i sva ostala ministarstva.
- Vojska, policija, gospodarstvo, zdravstvo… pa kakve to veze ima s politikom? - čudi se Dolenčić i odmah raspreda svoju viziju novog hrvatskog i svjetskog poretka.
Strašne galamdžije
- Politika izumire skupa s čitavom tom piramidom stjecanja profita i to je jedna od dobrih stvari globalizma. A znamo da oni koji nestaju uvijek viču i galame. Kako je već netko pametno rekao, i ja sam kratkoročno pesimist, ali dugoročno optimist. Neće nas pogoditi asteroid, niti će se otopiti polarni led, nego će se temeljito promijeniti ljudska svijest kojoj je već sada politike preko glave. Ja u svakom slučaju nisam čovjek koji će hraniti sistem za koji je uvjeren da ne valja.
Kada mu kažem da govori baš kao ministar, Dolenčić se slaže:
- Točno i upravo zato ja to ne mogu biti!
I navodi još jedan argument po kojem dosadašnja državna kultura ne funkcionira:
- Nikada do sada u svom radu, pa ni kao ravnatelj Gavelle, ja nisam imao što pitati Ministarstvo kulture, niti su bilo što oni pitali mene. Tu očito nešto ne valja.
S druge strane, kaže Dolenčić, sva kultura je u ovom trenutku ne apolitična, nego superpolitična. Svaka je lutkarska predstava u Hrvatskoj u ovom trenutku ratna zona.
- Najžešća politika koju čovjek danas u kulturi može voditi je da naprosto i dalje strastveno radi svoj posao. Ansambl Cantus za suvremenu glazbu, jednako kao i Lado, svi sjajni muzičari i pjevači kao i glumci u svih naših osamdesetak kazališta kroz koja godišnje prođe i više od milijun ljudi, sve je to danas, recimo to u duhu Iljfa i Petrova, prva linija fronte, prva linija obrane od lošeg nogometa i psovača koji njime vladaju, a slika su čitavog društva.
Kvantna fizika
U praznoj Kazališnoj kavani, preko puta HNK gdje su mu supruga Ana s djecom Martom i Đurom po tko zna koji put uživali u čaroliji “Ščelkunčika”, Dolenčić mi je glasno izlagao svoje utopije, kao da se napio sunca u omanskoj pustinji. Tamo je u samo dva i pol tjedna provedenih na terenu, na mjestu na kojem su do tada bili samo pijesak, more i nebo, napravio veliku predstavu otvorenja Azijskih sportskih igara na pijesku, s ekipom u kojoj je bilo devedeset Hrvata, i još stotine Sirijaca, Indijaca, Kirgistanaca i Kineza, kao i akrobatskih nebeskih plesača iz Italije. Što luckastije, to uvjerljivije zvuči Dolenčić, recimo kada govori o svom vjerovanju u kvantnu fiziku i rastezljivost vremena.
- Naši dani tamo nisu imali 24, nego barem sto sati! Ne može se nikako drugačije objasniti toliki posao obavljen u tako kratkom vremenu, ostvaren pri tom u potpunoj slozi i s dovoljno vremena i za svakodnevne tulume. Sve je počelo s Franjom Koletićem, vizionarom kakav čovjek mora biti da bi se usred rata počeo baviti vatrometom! On nas je, skupa s jednim od bivših direktora SMS-a, koji je sjajno radio u Omanu, uputio na međunarodni natječaj, a producent svega je bio Boris Kovaček koji nam je svima istodobno pao na pamet. A kao i sve svoje produkcije do sada, recimo njih dvadesetak koje sam radio s Damirom Gostlom, sve smo radili na riječ. Ovo može, ovo ne može, ti ćeš ovo, ja ću ono i dogovor je gotov. A pogledajte našu politiku i Vladu. Tko je tu producent? Kome se tu išta može vjerovati?
Nikolina godina
Spektakl u Omanu imao je ipak jednu kolateralnu “žrtvu” . I sam Dolenčić priznaje da je njegov “Šišmiš” u HNK, koji se posljednja dva tjedna prije premijere dovršavao bez njega, ostao nedorečen. Ali, nakon što je, kako sam kaže, potrošio kredit koji je zaslužio prethodnim predstavama, obećava i to nadoknaditi u sljedećoj sezoni.
Ipak, ovo je bila Dolenčićeva najbolja godina. Trenutno mu je na repertoaru preko deset predstava: u zagrebačkom HNK Ero, Zrinski, Rigoletto, Seviljski brijač, Šišmiš te Nagradom hrvatskog glumišta ovjenčan Građanin plemić; u Kerempuhu Čudo u Poskokovoj Dragi, u Gavelli Dolina ruža, u ZKM-u Put oko svijeta u 80 dana, u ZKL-u još uvijek ide lutkarska Čarobna frula; u splitskom HNK Splitski akvarel i Ero, a u riječkom Casanova, a već radi novu predstavu sa studentima na Akademiji, te novi naslov u Gavelli.
A povrh svega…
- Najljepše što se dogodilo bilo je 4. siječnja rođenje trećeg djeteta. Zato bih ja čitavu ovu godinu nazvao Nikolinom!
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....