Oliver Frljić: Zašto se sjećam samo loših stvari

ZAGREB - Bili smo beskrajno sretna, ali i užasno nesretna obitelj, radovali se jedni drugima i bili osuđeni jedni na druge - kaže Oliver Frljić, kazališni redatelj čija će predstava “Mrzim istinu” večeras biti premijerno održana u Teatru ITD. No, već se nekoliko dana na probama pojavljuju razni gosti, tako da predstava već živi svoj život. Ona pri svakom izvođenju može biti potpuno drukčija, jer glumci imaju i zadaću svojevrsnih dramaturga pa mijenjaju raspored pojedinih scena prema vlastitoj želji.

“Mrzim istinu” je djelo koje je Frljić napisao i postavio na scenu jer ga intrigiraju odnosi unutar obitelji. Dok se u Wedekindovom “Buđenju proljeća” bavio seksualnošću, u ovoj se predstavi bavi institucijom obitelji za koju smatra da je posljednjih dvadesetak godina u permanentnoj krizi. Predstava prikazuje odnose u njegovoj obitelji, iako je to zapravo samo temelj na kojem je izgradio fikciju.

Život do 16. godine

Je li obitelj bila najbolja sredina za formiranje osobe, jedno je od pitanja kojima se Frljić bavi u predstavi jer se tom razdoblju svog života htio vratiti kroz teatar. To je obitelj koja je zbog rata živjela u nekoliko država, danas živi na različitim kontinentima, a sve se događa u vremenu do Frljićeve 16. godine.

Ali, život do 16. godine je super, sve je super u tim godinama, pokušao sam poljuljati Frljićevu ideju tezom da sretni životi, a to bi mogli biti mnogi do 16. godine, i nisu zahvalan materijal za predstavu jer su - dosadno sretni. No Frljić tiho, ali neupitno samuovjereno, kaže da je to ipak drukčije kada se promatra i proživljava kroz prizmu mlade osobe.

- Ti se sjećaš samo loših stvari! - nekoliko puta izgovara Ivana Roščić, glumica od koje je Frljić tražio da glumi lik njegove majke, a to je rečenica koju je Oliveru uistinu govorila njegova majka. Filip Križan, Rakan Rushaidat i Iva Visković, uz spomenutu Ivanu Roščić, glume obitelj u kojoj je Frljić stasao do svog mladenaštva, kada rat uzrokuje razdvajanje i preseljenje obitelji.

- Ti su ljudi negdje na pragu 40. bili stavljeni pred novi početak, morali su zaboraviti svoj život, sve što su do tada stvarali i započeti novi, u novom okruženju, s novim licima oko sebe - opisuje situaciju u kojoj se zatekla njegova obitelj kada je zbog rata napustila Bosnu i Hercegovinu.

Pritom je ekonomski gubitak najmanji problem. Frljić je kao 16-godišnjak sam otišao u Split, odakle je nakon srednje škole bio u Njemačkoj, pa potom otišao u Prag, vratio se u Split i došao u Zagreb, a njegova obitelj danas živi u SAD-u.

- Vidimo se dva puta godišnje, ali inače komuniciramo skypeom i mailovima - opisuje Frljić, koji se, usprkos distanci, ne smatra strancem u vlastitoj obitelji.

Pripremajući predstavu, poveo je glumce u SAD kako bi upoznali njegovu obitelj. Pred njima su izveli predstavu, što je za glumce bilo sasvim novo iskustvo, činilo im se preradikalnim upoznati se sa stvarnim osobama koje glume, ali su istodobno imali priliku graditi svoje uloge po njima.

Upoznali su ih i u situacijama kada se sasvim opuste, vrate kući nakon posla i zanemare činjenicu da imaju goste. To, realno, i jest neobična situacija da glumci upoznaju stvarne likove, vide ih kako se kreću, čuju kako govore, uoče na koji način reagiraju.

Kao rašomon

O predstavi se unutar Frljićeve obitelji razgovaralo nakon što bi je glumci izveli i, sasvim očekivano, različito su se sjećali zajedničkih doživljaja. - Bilo je kao rašomon, imali smo četiri različite vizure jedne te iste situacije i nismo se mogli dogovoriti što se točno događalo - opisuje Frljić.

- Obitelj je ekipa koja je i sretna i tužna, luda i zabavna, nepodnošljiva i teška, ali je okruženje iz kojega se odlazi u život. Zbog toga nema velikog happy enda, ali postoji cijeli niz malih happy endova u predstavi, baš kao i u životu - kaže Frljić.