Surova antiratna drama ovdje je bez emocija i monotona

Slavni komad Bertolta Brechta “Majka Courage i njezina djeca” (s glazbom Filipa Dessaua) nije imao sreće u splitskom HNK. Redatelj Dušan Jovanović kao da predstavu nije dovršio, jer cijela izgleda kao kakva prva, informativna provjera teksta na sceni.

Akteri hladno i monotono izgovaraju replike, ne vidimo čak ni namjeru da ih prožive. Sve se redom žvače maltene istim tonom i gotovo sve do konca ne javi se nikakva emocija. To osobito vrijedi za naslovnu ulogu Majke Courage.

Zoja Odak, kao dramska prvakinja dakako, tehnički zbilja ni u čemu ne griješi: i čuje se dobro i hoda uvjerljivo - ali baš nikakav osjećaj ne daje. Redom joj ubijaju djecu, poneko je možda mogla spasiti, poneko nije, ali sve je to svejedno. Isti ton, nikakav kumulativni proces ne slijedi, lik stoji, i cijelo zbivanje stoji, ali ne zato što je posrijedi kakva namjera nego, eto, tako, nije uspjelo.

Postoje psi rata, a Majka Courage kuja je rata čiji je destruktivni poriv jači od majčinskog. Ovaj Brechtov antiratni komad bijesan je i surov, ciničan i poetičan, drzak i tužan. Bez obzira na piščevu samoproklamiranu dramaturgiju, ono što ga čini iznimnim jest njegov blistav i bogat jezik i drzak pokušaj da stvori tragične junake s uličarskim motivima. Ruga se u lice čovjeku kao takvom, a osobito njegovu zapadnjačkom odljevu.

Ima dakle u Brechta i dramaturgije, i poezije, i ludila za izvoz. Jedino što njegova djela ne mogu iznijeti na scenu jest psihologija. Njegovi likovi nisu točno naslikani portreti, nego pojave grube, što ih je pokorila obično jedna neodoljiva sila. Bliski su dakle antičkim junacima, ali i, s druge strane, karikaturama.

Jovanović ih je ovdje međutim lišio i jednoga i drugoga: i pathosa i čisto ljudski shvatljivih mana. Oni su govorne mašine, ali slabe i više zuje nego što rade.

Ovom zbivanju od 100 minuta nije potrebna stanka, osobito što nakon nje iluzija gotovo da se posve raspline. Sad zbilja misliš kad će se to sve okončati, to bezvoljno i uvijek isto ulaženje i izlaženje na scenu koja je začudno lijepa i potencijano učinkovita. Osmislila ju je Meta Hočevar: po gotovo praznoj pozornici okomito su položeni debeli brodski konopi, valja ih preskakati, a Majci Courage i njezinoj obitelji gotovo je nemoguće da protjeraju svoja švercerska kola preko njih.

Duhovita je intervencija da su ta drevna kola zapravo kamp-kućica, a i po svemu tmurno pada svjetlo Srđana Barbarića. Poticajni su i kostimi Jelene Proković, gdje se protaginisti nadaju kao nekakve suvremene protuhe. No sve to okačeno je o ništa.

Predstava daje mnogo mladih glumaca koje, međutim, uopće ne možeš ovdje proučavati. Odlučno je napredovao Mijo Jurišić, ovdje u vojničkim ulogama. Promuškio se, pokušava dati neočekivano, na dobrom je putu ukratko.

Kao i obično u slabim predstavama splitskim, dobro se snašla Arijana Čulina kao Yvette Portier.

Troje skitnica izvodi songove iz pera Predraga Lucića, a na glazbu Drage Ivanuše. Lucićevi stihovi nimalo nisu banalni niti puko satirični, no gdjegod su teško izgovorljivi: “Život nas poklopi, postanu oklopi/ Slitina za sitne novce...”. No neke su strofe i lake i dojmljive: “Zemlja je kugla, bog je top,/ Na kugli nigdje miran kut,/ Tu ni Bog nema doma svog, /Dom nam je ovaj dugi, dugi put.” Uglazbljeni su ne baš pamtljivo, a opet suviše repetitivno pa i njihov potencijal nije došao u prvi plan. Od pjevača zanimljiv je slučaj Zorane Kačić. Prekrasan glas i amaterska izvedba. Neprestano mijenja registre, tonalitete, pa više kao da smiješno uzbuđeno govori nego da pjeva.