NOVI ROMAN 'SKARABEJ'

ANKICA TOMIĆ 'Ne znam tko bi trebao odrediti kad si za što prestar. Prkositi normama ne znači biti revolucionaran, znači biti svoj'

 Marko Todorov / CROPIX
 

Ankica Tomić godinama je radila kao lektorica i redaktorica u novinskim redakcijama, strpljivo ispravljala često nemušte tuđe tekstove, a onda je jedan svoj rukopis poslala na natječaj izdavačke kuće VBZ i - pobijedila. Godine 2011. njezin je autobiografski roman o odrastanju, "Naročito ljeti", proglašen najboljim i nagrađen sa 100.000 kuna, potom je dobio i nagrade Slavić i Kiklop. U međuvremenu je objavila još tri romana - "Damen kapric", "Vice versa", a prije nekoliko mjeseci izašao je "Skarabej" (Hena.com) u kojem kroz priču o tri desetljeća i dva braka rekonstruira ubojstvo što se dogodilo u šibenskoj tvrđavi Sv. Nikole. Govoreći kako nastaju njezini romani, gdje nađe inicijalnu priču, od čega kreće i kako gradi dalje, Tomić kaže: "Sve počinje od ljudi, odnosno likova. Ako njih dobro profilirate, svaka će radnja imati smisla. Da nije tako, ne bi bilo dobre znanstvene fantastike, a opet čak se i s protagonistima koji žive u nerealnom svijetu čitatelj može poistovjetiti ako u njima prepozna vlastite osobine. Nisam ovisna o društvu, mogu danima biti kod kuće, ali u životu me zanimaju jedino ljudi, što ih motivira, kako razmišljaju i koji ih strahovi pokreću. Takvih "predložaka za likove" ima posvuda, kao što posvuda ima i zanimljivih fabula. Ponekad mi se čini da samo čekaju da ih netko pokupi. Međutim, dobra ideja manji je dio posla. Treba paziti da likovi i radnja ne prokližu u smjeru koji ne kontroliramo i da se od početka romana do kraja zadrži ujednačen ritam. Na tom mjestu inspiracija ustupa mjesto zanatu. A koliko će u tome autor biti uspješan, umnogome ovisi i o motivaciji: koliko njega samoga intrigira priča".

Prvi je roman za koji je dobila i nagradu VBZ-a za najbolji neobjavljeni roman objavila koncem njezinih tridesetih.

Otada, gotovo u pravilnim razmacima, izdaje naslov za naslovom. Otkad piše, zašto ranije nije potražila izdavača?

"Dok sam pisala prvi roman nisam imala na umu koliko mi je godina i jesam li se trebala ranije 'dokazati'. Smiješno je što se u našem društvu uspjeh, kreativnost, realiziranje ideja obavlja po modelu 'brže-bolje', tako da nema vremena za brušenje i razradu, pa je i konačan proizvod instant-uradak. I mediji u tome imaju veliku odgovornost. Biti rekorder, čudo od djeteta, što prije se nametnuti publici javnosti je atraktivno, ali je zapravo trivijalno. Imala sam taj luksuz da mogu pisati kad mi se piše, neke tekstove sačuvati samo za sebe... Prije romana 'Naročito ljeti' objavila sam jednu priču i - to je bilo to. Nisam smatrala da se kočim, ali nisam ništa htjela ni forsirati. I taj je osjećaj individualan, ne znam tko bi trebao odrediti kad si za što prestar. S tim se problemom, očekivanjima okoline, susreće i glavna junakinja romana Skarabej. Suprug joj u jednom trenutku kaže da 'nitko normalan bliske prijatelje ne stječe nakon četrdesete', a ona se, eto, usudi prkositi normama. To nipošto ne znači da su njezine ideje revolucionarne, ali su - njezine. A kad se tako nešto dogodi, onda nije problem zadržati kontinuitet. Ako hoćete, objavljivati romane u pravilnim razmacima."

Koji je lik autorici u "Skarabeju" bilo najteže zaokružiti i zašto?

"Već spomenuta Suzana, restauratorica namještaja, ujedno pripovjedačica, nositeljica je radnje. Kroz njezine oči promatramo slučaj, njezini stavovi kreiraju kontekst. Zanimljivo je, stoga, da sam gotovo polovicu 'Skarabeja' napisala u trećem licu, promatrajući Suzanu 'izvana', a onda sam shvatila da mi do nje nije dovoljno stalo i da se nas dvije, ja kao autorica i ona kao lik, moramo dodatno povezati. Odlučila sam joj povjeriti pričanje priče, što je značilo da svaku rečenicu napisanog teksta moram promijeniti. Proces 'prevođenja' vlastitog rukopisa iz trećeg u prvo lice otvorio je mnoge frontove, produbio Suzanin karakter i ogolio mene samu. Bilo je zanimljivo..."

U "Skarabeju" se prožimaju elementi trilera i ljubavne priče, a radnja je ponovo, barem dijelom, vezana uz Dalmaciju, gdje je autorica i formirana. Je li poznavanje ljudi, mentaliteta, uzusa, razlog da se o tom kraju osjeća autorski "sigurnom" pripovijedati?

"Vjerujem da je najbolje pisati o onome što poznajemo. U prošlom romanu 'Vice versa' Dalmacija je vrlo važan čimbenik, moglo bi se reći da na vremenu i prostoru počiva barem onoliko tkiva romana koliko i na glavnim likovima. U 'Skarabeju', doduše, ponovno dodirujem Dalmaciju, ali ona je manje bitna. Ne ostvaruje se osobito ni kroz govor, ni kroz način razmišljanja, tu je kao lokalitet - dovoljno prepoznatljiv, ali i dovoljno egzotičan - a takvih mjesta na svijetu ima koliko volite. 'Skarabej' bi se mogao dogoditi bilo gdje, u Finskoj, Grčkoj, Novom Zelandu, za 'Vice versu' nisam sigurna... Ali ako me pitate je li Dalmacija formirala moj karakter, mislim da jest. Kao i brojne selidbe u mojem djetinjstvu. Čovjeka ipak ne možete tek tako iščupati i zasaditi negdje drugdje."

O čemu govori roman koji bi voljela napisati, a još - nije? "Ne znam koliko se to vidi, ali u svakom novom romanu malčice pomičem granice. Igram se strukturom, dublje zadirem u likove, manje prepričavam, a više proživljavam s njima. Struktura me čak zanima više od fabule jer predstavlja puno veći izazov. Priče se stalno događaju: možete otvoriti crnu kroniku i dobiti inspiraciju - ali strukturu morate izgraditi sami. Ciglu po ciglu. Voljela bih napisati roman koji bi u tom smislu bio složen, u prvome redu za autora. Čitatelj bi ga morao upiti bez mučenja. Ne volim knjige koje vas stilski iscrpe: nekako mislim da takvi autori imaju problema s egom i uživaju u poziciji mudraca. Dok god postoji netko kome se obraćamo, trebali bismo paziti na artikulaciju."

Dok je "Skarabej" još svjež, netom objavljen, Ankica Tomić već piše novi roman: "Dok se 'Skarabej' 'kotrljao', na pamet mi je pala zanimljiva priča o životu koji se rekonstruira nakon smrti, i to kroz priče različitih protagonista, nasljednika i prijatelja pokojnice. Isprva mi je ideja izgledala genijalno, a sad sve češće mislim da sam si uzela prevelik zalogaj jer različiti pripovjedači otvaraju i različite misaone komplekse, u krajnjoj liniji i stil izražavanja. Ali veseli me što ću se s novim romanom morati žestoko uhvatiti ukoštac. Vjerujem, naime, da ću, budem li upoznala likove, dobiti bolji uvid u njihovo gledište. Pristupit ću im štreberski, a onda ću vidjeti kamo će me to hrvanje odvesti."

Zamoljena da prokomentira domaću književnu produkciju, trendove i njoj zanimljive autore i naslove, kaže:

"Nezahvalno je govoriti o tome, a još nezahvalnije preporučivati djela i autore jer svaki čitatelj ima vlastite afinitete koji se mijenjaju ovisno o trenutačnom raspoloženju. Također, ne vjerujem da je nacionalna odrednica dobar način katalogiziranja književnosti, iako nemam ideju koji bi sustav bio bolji. Međutim, uvjerena sam da bi bilo idealno kad bi autor mogao pisati neopterećen trendovima, time da će ga kritika strpati u 'žensko pismo' ili 'slavensku književnost'... Trebao bi zapravo zaboraviti na publiku i njezina očekivanja, no to je, naravno, nemoguće. Svi mi pripadamo određenom društvenom kontekstu: opterećeni smo svakodnevicom, plaši nas budućnost, ponekad smo i depresivni. I ma koliko mislili da smo u tome posebni, zapravo nas muče slične brige. Takvo se stanje duha odražava i na umjetnosti. Još će puno vode proteći dok hrvatska književnost postane prpošna. Ako uopće ikad treba biti takva."

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
20. studeni 2024 10:33