NABIJENA IGRA DETEKCIJE NA RUBU SAPUNICE Novi roman Ankice Tomić sav je sazdan od uzbudljivih žanrovskih suprotnosti

Skarabej je sveta mitska buba i amajlija drevnih Egipćana. Simbol mudrosti i neuništive materije koja sizifovski žilavo obnavlja nove cikluse.

Narodsko ime spomenutom kukcu je govnovalj ili balegar, jer se taj stvor hrani izmetom drugih životinja, skladišti ga u kuglicu koju neumorno kotrlja i u nju polaže i svoja jajašca. Najkraće: život koji se, bogme, sizifovski rađa iz dreka. Na tom ironijskom srazu Ankica Tomić gradi svoj novi roman “Skarabej”, sav sazdan od uzbudljivih žanrovskih suprotnosti. Možemo ga, recimo, s užitkom konzumirati kao čisti ljubić jer obilno je natopljen melodramskim sokovima. Tomićeva odvažno dolazi na sam rub sapunice, uzorno poštuje njezine kanone, a istovremeno ih persiflira. Priča nam storiju o Zagrepčanki Suzani i Šibenčanki Katarini, ženama i majkama na pragu pedesetih, obje blizu blistavih srebrnih pirova, umjetničkih vokacija i obrazovanja, izvana gledano uzornih života, a zapravo nasukanih u brakovima ravnodušja. Ultimativnim zajednicama u kojima po inerciji obitavaju podgrijavajući privid.

Društvene ljestvice

Ženama praktički ucijenjenim visokorangiranim statusima svojih muževa (Suzanin je uspješni liječnik oguglao u rutinu, a Katarinin beskrupulozni lokalni političar) na platežnim ljestvicama društva. Njihove paralelne tekuće sudbine odjednom će se ispreplesti u liku Gorana (“ranjiv kao siroče”, rekapitulira zrela Suzana), muškarca iz prošlosti, koji je svakoj od njih u tinejdžerskim danima udahnuo prvi pravi pečat ljubavi. I kao u svim dobrim melodramama, ta će slatka avet prohujalih vremena uzdrmati i izbaciti ove žene iz njihovih okoštalih zglobova svakodnevice raspoređene po feng shuiju ili fjakama tradicije. Hoće li Suzana i Katarina napustiti maticu polagane predaje i baciti se u olujne valove novih početaka? To pitanje burno struji do srži ove melodrame, noseći našu gladnu pažnju u potrazi za odgovorima. Čitajući “Skarabej” nebrojeno puta sam pomislio kako bi se genijalni majstor melodrame Douglas Sirk naprosto polakomio za junakinjama i junacima Tomićeve. Suzana, Katarina, Goran, Martin, Tome..., svi bi oni pronašli prirodno ozračje u njegovim blještavim filmovima ispod čijih se raskošnih ljubavnih strasti kriju emotivna sakaćenja i egzistencijalne pustoši nesavršenih ljudi koji stoički drilaju imitacije života.

“Skarabej” je i vješto, koncentrirano ispisan kao krimić, ispisan u prvom licu pripovjedačice, isljednice i svjedokinje Suzane. Nabijena igra detekcije koju opsesivno provodi detektivka-amaterka Suzana (kao što sama veli na jednom mjestu, poput usidjelice Miss Marple iz svijeta Agathe Christie) nakon što u novinama pročita crnokroničnu vijest o zagonetnoj smrti nepoznate žene u podzemnim prostorima šibenske Tvrđave svetog Nikole. Suzanina potraga jednako je vođena ljuštenjem šturih činjenica sa zločina na koji je slučajno nabasala i ljuštenjem ljuštura s njezine vlastite životne priče.

Kopanje po pismima

Tomićeva bez imalo napora i suvereno prebacuje priču kroz vremena i prostore (sve do američkog kontinenta) konstantno dižući kovitlace i tornada oko svojih protagonista koji se gotovo nikad ni ne miču s mjesta. Važnu struju svijesti (koja nas na planu forme vodi i prema zasadama epistolarnih romana s patinom) čine Suzanina kopanja po rudači Goranovih pisama koja joj je pisao iz Pule, sa guljenja regrutskih dana u Jugoslavenskoj narodnoj armiji. “Što bi bilo kad bi bilo? Što da sam Goranu nastavila otpisivati u vojsku? Da sam podržala njegov transfer s beogradskog na zagrebačko sveučilište, pa da smo se nastavili viđati? Da sam bila zrelija nego što jesam i da sam mogla shvatiti što znači imati staru dušu? I kako je sreća, a ne prokletstvo, na onoga pravog naletjeti sa šesnaest... Prvi put u trideset godina sa sjetom sam se sjetila Gorana”, razmišlja Suzana, čitajući jedno od zapretenih pisama.

Pouzdano neprecizna, krivo izmemorirana i lažno ugođena, pisma koja se šalju ili preostaju iz raznih prislinih zatvorenih sredina (kasarni, zatvora, domova, logora...) uvijek su daleko od prave istine a nadomak priviđenja. Za neka je pisma bolje da nikada nisu ni poslana. “Skarabej” sjajno govori i o tom paradoksu življenja.