Je li se Miroslav Krleža pred smrt približio Bogu?

Želja da ga u bolnici pohodi katolički svećenik, moguća razmišljanja umirućeg Miroslava Krleže o Bogu i, prije toga, činjenica da je Krleža bio fasciniran, gotovo pa cijeli radni vijek zauzet likom i djelom Jurja Križanića, čovjeka koji nije mogao zamisliti život bez Boga, svakako su velika tema! Stvari su to koje su nepoznate široj javnosti: Miroslav Krleža (Zagreb, 7. srpnja 1893. - Zagreb, 29. prosinca 1981.) se cijeli život družio s velikanom hrvatske kulture, pobornikom sloge Slavena i pretečom ekumenizma, Jurjom Križanićem, i to do te mjere da je već na samrti, u bolnici, najviše želio posjet najvećega hrvatskog i svjetskog stručnjaka za Križanića, katoličkog svećenika kojeg je visoko cijenio, prof. dr. Ivana Goluba!

Kako sam, dakle, ‘’naletio’’ na ovu veliku temu? U okviru projekta ‘’Sjećanja Krležinih suvremenika’’ svoja je sjećanja u Memorijalnom prostoru Bele i Miroslava Krleže u Zagrebu u utorak 12. rujna sa slušateljima podijelio svećenik i teolog (sasvim sigurno, najveći među živućim hrvatskim teolozima), povjesničar kulture, pjesnik, filolog i književnik, profesor emeritus Sveučilišta u Zagrebu, akademik Ivan Golub (Kalinovac, 21. lipnja 1930.). Razgovor je vodio autor projekta Goran Matović.

Sandra Šimunović / CROPIX

Ivan Golub

Umjetnik i ideolog

Bio sam među rijetkima koji su prisustvovali tom predavanju (mislim da nas te večeri u Krležinoj radnoj sobi nije bilo ni deset), u kojem je prvi put in extenso govoreno o sedam godina susretanja profesora Goluba i velikog Krleže, što ih je povezivalo, o čemu su njih dvojica razgovarali te kako se dogodilo da je, već bolestan i u bolnici, Miroslav Krleža želio da ga pohodi taj izvanredno mudar, topao, iskren, diskretan i suosjećajan katolički svećenik i erudit.

Otkako nam se tom prigodom prof. Golub povjerio i rekao nam vrlo važne stvari koje su se dogodile Krleži, osobito nakon smrti Bele, morila me misao da moram što prije zamoliti svog profesora Goluba da me primi kako bih ga pitao o još nekim pojedinostima, osobito u vezi odnosa Krleže s Bogom, religijom, Crkvom... Usput, želio sam mu čestitati na 60. godišnjici mlade mise! Trebalo je, prije toga, da se udubim u to kako je Krleža, ne samo zato što je bio nevjernik, za neke postao samo ‘’pamfletist’’, bezbožnik vrijedan prijezira, a ti koji su to govorili, nažalost, o velikanu su tako mislili i pisali jer nisu željeli drugačije ili nisu bili sposobni uopće vidjeti i priznati vrijednost ovoga umjetnika.

Jer, oh, da: puno više negoli ideolog, Krleža je prije svega bio umjetnik. Tako sam, dakle, predano čitao i sve se dublje hrvao s ‘’problemom Boga u djelima Miroslava Krleže’’ (kako glasi naziv disertacije prof. Milana Špehara (KS, Zagreb, 1987.). Prof. Golub me primio u dva navrata: u subotu 18. studenoga u podne i u srijedu 29. studenoga poslijepodne. Ukupno smo razgovarali pet sati.

Drama o Križaniću

Tog 12. rujna u Gvozdu Golub je najprije istaknuo da se predavanje održava na smrtni dan Jurja Križanića: ‘’Moglo bi izgledati slučajno da smo baš danas odabrali razgovor kad se spominjemo 334 godine pogibije, mogao bih reći, zajedničkog prijatelja Krležina i moga, Jurja. Ako ima Boga, nema slučaja. A ima Boga’’. Prisjećajući se prvoga susreta s Krležom, dr. Golub spomenuo je da je Fakultet političkih znanosti u Zagrebu 1974. upriličio znanstveni skup o životu i radu Jurja Križanića. ‘’Bilo je neobično da su u to doba pozvali jednog teologa da predaje. No, već sam bio na glasu da sam križanićolog’’, rekao je dr. Golub te spomenuo naslove dvaju predavanja, ‘’Biografska pozadina Križanićevih djela’’ i ‘’Teološko poimanje zbivanja Jurja Križanića’’.

Nakon što je zbornik tiskan u Liberu, zahvaljujući pokojnom Slavku Goldsteinu koji je to telefonski u prisutnosti Goluba javio Krleži pa ga je pisac zamolio da kaže Golubu neka mu on donese zbornik, dr. Golub je odnio primjerak Krleži u Leksikografski zavod. Tada mu je Krleža rekao da sprema dramu o Križaniću i napomenuo da će mu da to završi biti dosta dva tjedna. ‘’Osjetio sam veliko povjerenje: kada veliki pisac čovjeku koga prvi put sretne govori kako je zamislio dramu’’. Nakon što mu je Krleža razložio zamisao drame, dr. Golub se prisjetio da mu je sabrano, uljudno, ali iskreno rekao: (u vezi s jednom pojedinosti, ali ne u smislu cijele drame) ‘’to je pjesnička sloboda, ali to nije povijesna istina’’ te dodao: ‘’mislio sam, kad cijeni u meni znalca da mu to iskreno kažem. Nije ništa rekao, ali sam ja postupio po savjesti’’.

U razgovoru o Križanićevu stvaranju jednoga sveslavenskoga jezika Krleža je rekao da je to ‘’paranoja’’, na što mu je dr. Golub odgovorio: ‘’To je barok, u to doba i drugi neki su se bavili sličnim idejama o jeziku’’. Golub nije bio, sasvim je jasno, svjestan da je zagolicao maštu i interes Krleže i da je počelo jedno posebno prijateljevanje: sedam godina će se Golub i Krleža sretati. Najprije u kabinetu u Leksikografskom zavodu, a onda i na Gvozdu. Ni jedan susret nije prošao bez razgovora o Križaniću. Krleža je o Križaniću počeo pisati davne 1915., a najviše je pisao 1929. (Pogovor dvama dramama, Areteju i Križaniću).

Profesora Goluba sam najviše ispitivao, razumije se, o tome da li se i kako se Krleža hrvao s idejom smrti i Boga. Iznio je i sjećanje kad je umrla Bela. Došao je Krleži izraziti sućut, a on je bio u suzama, posve potresen. Tom je prilikom rekao i misao o smrti: ‘’Pisao sam puno o smrti, a nisam imao pojma što je smrt’’. Čengić je zapisao otprilike što je i Golub čuo: ‘’Da će meni to toliko teško padati (tj. smrt supruge Bele), to nisam vjerovao. Toliko puta sam razmišljao o smrti i to nije nikakva premijera za mene, ali je neizrecivo teže nego što sam predviđao’’ (u. Enes Čengić, S Krležom iz dana u dan, Globus, Zagreb, 1985., str. 589). ‘’To pokazuje da mu je iskustvo Beline smrti dalo drugu perspektivu’’, ustvrdio je dr. Golub. Primijetio je Krleži da je Belin sprovod (kojem je Golub prisustvovao) bio na blagdan Sv. Marka, na što se Krleža prisjetio da je Belu upoznao upravo u crkvi Sv. Marka. Kako je poslije Enes Čengić zapisao njegove riječi: ‘’Ovo je jedan dugi život između dva sv. Marka’’.

Najveći dio razgovora posvetili smo posljednjem susretu s Krležom koji se zbio u bolnici jer dr. Golub je rekao: ‘’Tijelo je bilo ruševina, a duh priseban’’. Kazao mi je da je bio u SAD-u gdje je održao predavanja o Križaniću. Vraćao se doma preko Danske, gdje je želio isto istraživati jer se Križanić vraćao iz Rusije u pratnji danskoga poslanika. Već u Zagrebu stigla mu je hitna poruka. Kanonik zagrebačkog kaptola dr. Ivandija mu je poručio: ‘’Krleža je u bolnici i pita za vas. Želi vas vidjeti’’. Smjesta je Golub otišao u bolnicu Sestara milosrdnica. Medicinska ga sestra, glavna na odjelu, nije pustila do Krleže. Bila je neumoljiva. Rekla mu je: ‘’Ne prima ni Jakova Blaževića!’’. Ipak je popustila i otišla provjeriti u Krležinu sobu. Spavao je. Golub je bio odlučan i rekao je: ‘’Recite Miroslavu Krleži, kad se probudi, da ću ja sutra u podne doći’’.

Tako je bilo. Golub je sutradan točno u podne bio na odjelu. Kada je stizao, u susret mu je prilazio gospon Joža, Krležin šofer koji mu je sav uznemiren kazao: ‘’Pa gdje ste, ne može vas dočekati!’’. Krleža je bio u lošem fizičkom stanju, ruševan, ali bistar. Taj je razgovor Golubu bio izniman i posljednji. Pitali su se mnogi, inače, zašto Krleža želi razgovarati s Golubom, zašto traži njegovo društvo, pa se govorilo da želi razgovarati s eruditom, učenom osobom. Veliki hrvatski teolog fra Tomislav Janko Šagi Bunić rekao je da je Krleža želio razgovarati s prof. Golubom kao s kršćaninom!

Golub mi je rekao da su opet, a kako bi bilo drugačije, raspravljali o Križaniću. Krleža broji dane, a samo misli o Križaniću! ‘’Ja sam se spremao na put u Rusiju i rekao sam Krleži: ‘Tamo ću se rukovati s Križanićem’, misleći na to da ću staviti ruku na njegove spise, ‘pa ću vam po povratku prenijeti njegove pozdrave i sve vam o tome referirati’. Krleža je bio jako sretan. On se u stanovitom smislu poistovjećivao s Križanićem’’, rekao mi je Golub. ‘’Bio je jako miran i priseban. Pružio je ruku i rekao mi je, tada nisam znao, posljednje riječi: ‘Evo, moramo se pozdraviti’. Ponavljam, bio je jako pribran, priseban. Bio je vrlo fin čovjek. Pažljiv. A ja sam, izašavši iz Krležine sobe, u sebi imao jako mišljenje: tko ne vjeruje u opstojnost duše, trebao bi pogledati sada Krležu’’.

‘’Kažem vam, Drago, nikada nisam imao pripremljena pitanja za njega. Osim jednom. Samo jednom. Pitao sam ga: ‘Jeste li napisali dramu o Križaniću?’. ‘Nisam’, odgovorio mi je. On je visoko cijenio što mu ne postavljam unaprijed spremljena pitanja. Kada je otvorena ostavština, pozvali su me da govorim. Drame o Križaniću, dakako, nije bilo, ali tu su bila sva moja pisma Krleži. Sve do jednoga je sačuvao!’’. Golub mi je pojasnio da je Krležu zaokupljalo pitanje zašto je toliko zla u svijetu, osobito među narodima na našem tlu, uz toliko kršćanstva? ‘’Tom prilikom kada sam ga pitao za dramu o Križaniću postavio sam mu i potpitanje: ‘Jesam li ja u pravu kada smatram da je vaša kritika Crkve zapravo dio kritike društva, a ne sama kritika Crkve kao takve?’’. Krleža mu je odgovorio: ‘’U pravu ste!’’.

Nakon tog susreta u bolnici dr. Golub je otputovao u Moskvu, a tamo se susreo i s Nikitom Iljičem Tolstojem, praunukom Lava Tolstoja. Na večeri u njegovoj kući Tolstoj mu je rekao: ‘’Recite Krleži da se Krleža čita kod Tolstojevih’’. Najvažnije otkriće Goluba u Moskvi bio je jedini tiskani primjerak biografije Jurja Križanića slavista Petra Bezsonova koji je u XIX. stoljeću zapravo otkrio Križanića i koja se čuva samo u biblioteci obitelji Tolstoj. Kada je Golub to pročitao, znao je da to mora, kao i drugo što je pronašao, odnijeti i dati Krleži! A mi se smijemo pitati, da je to i stiglo do Krleže, do koje bi mjere taj uvid u Križanića Krležu duhovno uzdiglo?

Srce koje žarko voli

Citira nam Golub važan Bezsonov tekst: ‘’Križanićevo srce bilo je ispunjeno najvećom ljubavlju prema Božanstvu, ni koraka, ni retka, ni trenutka bez Boga i misli na Njega; ‘Nevidljivoga’ je on vazda osjećao, nosio i stavljao preda se kao ‘vidljivoga’. Samo iz te ljubavi bilo je moguće crpsti takovu ljubav prema svojem narodu, slavenskom narodu, kakvom je plamtio Križanić i kakva je na tlu surove stvarnosti prerastala u romantičku, skoro platonsku ljubav; samo je takovo srce moglo žarko zavoljeti Rusiju sred hladnoće koja je stalno i odasvud nadirala, samo je ono moglo oprostiti Rusima i na oproštaju ni riječju ne spomenuti oproštenje; samo s takvom ‘narodnom’ ljubavlju bilo je moguće zalagati se za ‘čovječanstvo’; i čovječanstvo što dalje tim više cijenit će plodove u Križanića, kraj svih nacionalnih sukoba i sporova’’ (Bezsonov, Sobranie sočinenij Jurija Križanića, Moskva 1882, sv. I, str. 3, u Ivana Goluba, Križanić, KS, Zagreb, 1987, str. 245).

Nakon završetka istraživanja dr. Golub je mogao ostati još jedan dan u Moskvi, no osjetio je neki unutarnji poticaj da se ipak vrati ranije u Zagreb. Na ispraćaju Tolstoj mu je donio malu rukotvorenu brvnaru, i rekao da je to nalik sibirskoj brvnari u kakvoj je čamio Juraj Križanić u ledenom Sibiru, te je zamolio dr. Goluba da je odnese Krleži od Tolstojevih (brvnara darovana Krleži završit će kod vozača Jože). U zrakoplovu prema Zagrebu je iza leđa čuo rečenicu: ‘’Umro je Krleža’’. ‘’Stigao sam na sprovod, a ono neodoljivo ‘otiđi’, to je taj Božji glas’’, rekao mi je dr. Golub te se prisjetio kako je Jure Kaštelan održao nadgrobno slovo ‘’dostojno Krleže’’. Na kraju je dr. Golub prišao grobu, izmolio Oče naš i blagoslovio ga.

Pozdrav od Križanića

Juraj Križanić (rođen u Obrhu kraj Ozlja, 1617. ili 1618. Poginuo je kod Beča, 12. rujna 1683.) bio je hrvatski svećenik, filozof, teolog, jezikoslovac, politički pisac, glazbeni teoretik, polihistor. Zašto je Krleža bio toliko opčinjen Križanićem? Jer je Juraj Križanić bio Hrvat koji se istaknuo kao pobornik jedinstva crkava i sloge Slavena te sklada svijeta. Njegove ideje su vrlo žive i nadahnjuju rješavanje niza suvremenih problema, iako još nema dovoljno spremnosti za njihovo ozbiljnije ostvarenje. Golub, koji višedecenijsko proučavanje Križanića smatra “prijateljevanjem”, nazvao je Križanića ‘’tražiteljem mudrosti’’. ‘’I mi smo pozvani tražiti mudrost. Mudar čovjek ne trpa ljude u ladice. Podsjetio bih na Feuerbacha, oca modernog ateizma, koji je rekao: ‘Tko o meni ništa drugo ne zna i ne govori doli da sam ateist, taj ne kaže i ne zna o meni gotovo ništa’. Slično bi se moglo pisati i o Krleži koji mi je jednom rekao: ‘Ja sam proturječan, proturječna ličnost’’’. Dakle, ako smo dobro shvatili Goluba i prof. Špehara, Krležu ne smijemo niti možemo svesti samo na ateista.

Dvoumio sam se, ali sam ipak pitao: ‘’Profesore, je li susret, toliko intenzivan, Miroslava Krleže s Križanićem, i s vama, pisca moglo produhoviti, približiti Bogu?’’. Golub je zastao, blago se nasmiješio i rekao mi je: ‘’Bog je onaj koji vidi i znade’’. Na samom kraju, Golub mi reče: ‘’Čengić piše da mi je Krleža na rastanku rekao ‘Pozdravite mi Moskvu!’ Uzbuđen sam bio kada sam počitao uvod u Bezsonovo djelo i znao sam da to moram brzo Krleži kazati. Kad sam blagoslovio grob, rekao sam Krleži: ‘Križanić vas pozdravlja’’’.