JEDNA OD NAJPREVOĐENIJIH MEKSIČKIH SPISATELJICA: Sirotinja me podučila kako moram živjeti

Bilo je to u zimu 1982., Garcia Márquez je primajući Nobela sjedio među ostalim laureatima kojima je također te godine pripala slavna nagrada za postignuća na raznim poljima, među tim ljudima redom utegnutima u službene frakove, jedino je otac Maconda odudarao; ponosan i prkosan na sebi je imao grubo platno, odijelo kolumbijskih seljaka iz njegove Aracatace. Na njega bi, ne dvojim, mnoge asocirala, čak da ga u prigodnom govoru i nije spomenula, a dabome da jest, najpoznatija suvremena meksička novinarka i spisateljica Elena Poniatowska, kad je 2014. u Madridu primila Cervantesa, najveću književnu nagradu za pisce španjolskog govornog područja; pojavila se tad pred akademicima i okrunjenim glavama u odjeći meksičkih Indijanaca. Makar rodom aristokratkinja, književni opus i utjecajno novinarsko ime izgradila je bilježeći razmišljanja socijalno i politički obespravljene meksičke sirotinje, ljudi koje je malo tko drugi držao sugovornicima vrijednima ikakve pažnje. Iako rođenjem Parižanka, formirana po katoličkim internatima Sjeverne Amerike, Meksiko, i Latinska Amerika općenito, njezin su dom, svijet što ga osjeća svojim. U tad joj sasvim nepoznat Meksiko stigla je 1942. kao desetogodišnjakinja, obitelj je bježala pred ratom, iz Pariza. Potomkinja je dviju aristokratskih obitelji, kći je kraljevića Jeana E. Poniatowskog, time i nećakinja posljednjeg poljskog kralja, koji je bio i jedini nasljednik dvora. Majka joj je također pripadala aristokraciji, onoj meksičkoj. Po njezinoj je lozi Poniatowska nećakinja meksičke pjesnikinje Pite Amor.

Stiže novi prijevod

Makar jedna od najprevođenijih meksičkih književnica, na hrvatski je prvi put prevedena tek prije par mjeseci. Izdavačka kuća Iris Ilyrica objavila je u prijevodu Željke Lovrenčić, “Ja, Jesusa”, antologijski roman meksičke književnosti, a ove jeseni Fraktura će objaviti “Leonoru”, također roman Elene Poniatowske.

“Ja, Jesusa” priča o životu pralje, Jesuse Palancares, koja još kao djevojčica počinje lutati zemljom, sudjeluje u Meksičkoj revoluciji. Malo je tu fikcije, roman je pisala bilježeći autentične priče Josefine Bórquez o njezinu životu, pa je to štivo zapravo bitan, rijedak dokument vremena i života ondašnje sirotinje, slika tadašnjeg društva. Roman je nastao iz susreta pralje i princeze, jer Elena Poniatowska formalno i danas nosi titulu princeze Poljske. Poniatowska je Josefinu Bórquez upoznala slučajno, na krovu jedne zgrade. Njezina ju je životna priča potpuno zaokupila, s Bórquez se od tada nalazila svake srijede ne bi li slušala spontanu oralnu autobiografiju o životu punu brutalnog nasilja, iznurujuće neimaštine, ali i tvrdoglavosti koja je od pralje učinila revolucionarku. Za prvih susreta Bórquez je Poniatowskoj davala da joj pripazi na kokoši, često kasnije komentirajući da je spisateljicu “to što je iz visoke klase učinilo potpuno beskorisnom, toliko da ni s kokošima ne umije”. Josefina Bórquez u životu nije bila sklona kompromisima i konformizmu, nije imala što izgubiti osim vlastite glave, a smrti se nije bojala; nisu joj bili strane ni pijanke, bančevanja s, reklo bi se, polusvijetom. Njezina priča zabilježena u romanu “Ja, Jesusa” jedinstvena je po tome što je Poniatowska dala glas ženi iz najnižeg društvenog sloja, kroz njezinu optiku vidimo i Meksičku revoluciju i tadašnje društvo, što je do tada iz te perspektive bilo nezabilježeno. I zato je “Ja, Jesusa” zapravo dokument koliko i roman. “Nitko mene u cijelom životu nije naučio toliko toga koliko me naučila Josefina Bórquez, niti jedan veliki umjetnik, akademik, političar s kakvima sam često radila intervjue i puno razgovarala mi nije ispričao toliko životno bitnih stvari. Seljačka je mudrost bila daleko iznad njihove”, iskreno će Poniatowska govoreći iz Mexico Cityja u razgovoru za Jutarnji list. Zašto je “Ja, Jesusa” i danas, baš kao i 1964. kad je objavljena, važno opće mjesto meksičke književnosti? “Dubina socijalnih razlika u Meksiku, usudila bih se reći da je iz vaše europske perspektive možda i nezamisliva. Siromaštvo ovdje ima drugačiji ponder. Makar se i Europa, svjesna sam, mijenja nagore. Možete li zamisliti kolika je bijeda bila u Meksiku polovicom prošlog stoljeća? U doba kad sam se sastajala s Josefinom i pisala Jesusu, glas siromašnih ljudi u javnosti nije se mogao čuti. Mogao si jedino pretpostavljati što ti ljudi misle i govore, ako nisi imao direktnog dodira s tim svijetom, a mnogi nisu, jer ovdje su i danas kao i onda među socijalnim slojevima nepremostivi zidovi. Ipak, danas se glas sirotinje čuje, makar je život za te ljude jednako bijedan. Ali danas je puno antropologa, sociologa i raznih stručnjaka koji se bave proučavanjem siromašnih. Oni analiziraju, lamentiraju, a siromaštvo opstaje”, kaže Poniatowska.

“Krenula sam među njih, ja doseljenica, ne znajući gotovo ništa o Meksiku. Od tih sam ljudi učila. Stasom sam niska žena, možda sam zato u ta vremena mogla ići svagdje, a da nikome nisam zapinjala za oko. Ti ljudi su bili spremni ispričati mi svoje priče, to je za mene bila velika dobit.”

Snažna, bučna žena

U to doba nije sasvim bila sigurna ni u svoj španjolski, jer kad je stigla u Meksiko majka ju je poslala u britanske, potom u američke škole, govorila je engleski i francuski, a španjolski učila tek pričajući s poslugom i slušajući njihove razgovore u kuhinji.

“Ta žena, Josefina Bórquez, me naučila koliko je nezamislivo duboka nepravda prema siromasima Meksika. Nije bila tipična ponizna seljanka. Bila je bučna, jaka, rano je ostala bez majke, svi su je maltretirali, udala se sa 15, nije rađala, ali je mnogima bila majka, silno poštena, omiljena revolucionarka, najviše je cijenila svoju slobodu, sve je ona mogla sama. U početku sam je dok je pričala pokušala snimati, no smetalo ju je to, pa sam brzo odustala. Vraćala bi se kući nakon tih razgovora i noćima rekonstruirala i zapisivala ono što mi je danju pripovijedala. Moje knjige izrastaju iz stvarnih događaja, nisam ja klasična spisateljica koja izmišlja fikciju”, kaže autorica koja o Meksiku piše ponešto onako kako o slavenskim prostorima nekadašnjeg Sovjetskog Saveza piše Svetlana Aleksijevič. Surađivala je s antropologom Oscarom Lewisom, utemeljiteljem ispovjedne proze koja postaje okosnica njezina književnog opusa.

Opasna zemlja

Poniatowska je autorica tridesetak knjiga, ima tu romana, eseja, knjiga za djecu. Tisuće njezinih stranica nastale su na temelju stotina razgovora sa žrtvama političkih terora i ekonomskog nasilja. Među njezinim najpoznatijim radovima je “La Noche de Tlatelolco” (“Noć Tlatelolca”), u kojoj ljudi govore o poznatom masakru što ga je vojska izvršila nad studentima 1968. u Mexico Cityju, samo desetak dana prije no što je tamo održana Olimpijada.

Nedavno je proslavila 84. rođendan, i dalje objavljuje redovitu nedjeljnu kolumnu. “Niti jedno od moje troje djece i desetero unuka nije krenulo u novinarstvo, makar neki od njih izvrsno pišu. Govore da je to preteško, ovo je opasna zemlja za novinare”, kaže jednoličnim tonom.

I sama je bila izložena prijetnjama 1970-ih kad je objavila knjigu o Tlatelolco masakru iz 1968. Bilo je to prvo djelo koje je o pokolju, crno na bijelo, donosilo drugačiju priču nego što je bila ona službena, vladina, glasovi među koricama pričali su, opisivali, kako je vojska ubijala studente. Nije bilo jednostavno naći joj izdavača koji bi se u tadašnjem Meksiku usudio objaviti takvo štivo. Knjigu je naposljetku objavila kuća čiji se vlasnik, Španjolac, u Meksiko sklonio od Francove diktature. Na prijetnje je, prisjeća se Poniatowska, mirno odgovarao: “Bio sam u Španjolskom građanskom ratu, znam ja što je rat!” Po objavljivanju u mjesec dana tiskao je i rasprodao - četiri izdanja.

Oko 6 posto stanovništva Meksika i danas je nepismeno, u vrijeme kad je Poniatowska počinjala ta stopa je bila puno veća. “Brojke nisu realne, stanje je gore nego što se prikazuje. Škole su loše i velik broj i danas je, ako ne nepismen, opismenjen minimalno. Da ne govorim da je broj ljudi koji čitaju ili kupuju knjige mizeran. Zato mi je uvijek bilo bitno novinarstvo, u novinama pišem za ljude koji ne mogu kupovati knjige, tako participiram u političkom i kulturnom životu zemlje.”

Koji su najveći problemi današnjeg Meksika? “Korupcija među vladajućima na svim nivoima. Oni koji su na vlasti, osim što su bogati i moćni, donose odluke ali ne podliježu odgovornosti. Njima patria ništa ne znači, jer oni svoj novac čuvaju u Švicarskoj, a patria im dođe poput kompanije koja je na rubu opstanka a oni su je spremni ‘voditi’ dok je ne iscrpe do kraja. Drugi veliki problem je užasno loš obrazovni sustav koji postaje sve gori. Pa kad imate toliko nepismenih i polupismenih, jasno da za njih nema realnih šansi u budućnosti, da je njihova sudbina zapečaćena. Što sam starija, Meksiko mi se čini u sve gorem stanju. Ponešto su se poboljšala ženska prava, ali puno je tu još posla. Kad žene dođu u poziciju moći počinju se ponašati kao muškarci.”

Oduvijek su je više zanimali ljudi s ceste i svijet vlažnih podrumskih stanova i užarenih krovova postkolonijalnog Meksika.

“Imam spontano nagnuće da se distanciram od moćnih ljudi, takva sam oduvijek, takav je moj duh, nikad mi nije bilo stalo da gradim odnose s moćnima i slavnima.”

Ugledna novinarka

Poznata je i po svojim intervjuima s mnogim utjecajnim ljudima. Dio je sabran i objavljen u djelima “Palabras cruzadas” i “Todo Mexico”. Razgovarala je, među ostalima, s Juanom Rulfoom, Vargasom Lllosom, Diegom Riverom, Hugom Chavezom, karizmatičnim zapatističkim vođom subcomandanteom Marcosom, Amaliom Rodriguez... I danas se grohotom smije kad se sjeti svog prvog susreta i intervjua s Diegom Riverom. “Bila sam mlada, potpuno neuka. Jedva da sam znala tko je, nisam čestito pogledala ni jedan njegov mural. Bio je fizički ogroman, i makar je bio jako zaposlen, pristao je na intervju. Došla sam s gomilom glupih pitanja. Imao je jako male zube na velikoj glavi i upitala sam ga kako to da im tako male zube, poput dječjih. Ozbiljnim tonom je odvratio: ‘Maleni su jer mi je majka bila koza. Ležao bih na podu, kao dijete, čak i kao četverogodišnjak, i sisao kozje mlijeko. A te zube koristim da pojedem poljsku djevojku koja postavlja previše pitanja (‘polaquita preguntona’).”

Jedna je od potpisnica pisma u kojem 67 latinoameričkih intelektualaca upozorava na neprihvatljivost govora mržnje kojim Donald Trump vodi svoju kampanju. Pri spomenu Trumpa duboko uzdahne, dugo šuti, pa kaže: “U početku se doimao poput neugodne šale, čudnovata klauna. Do jučer razuman svijet nije vjerovao da bi se takvo što moglo dogoditi.”

Za čim, ako i za čim, u životu - žali? Bez razmišljanja nabraja: “Žalim što nemam 40 godina i ovo životno iskustvo i znanje koje imam danas, sa 84. Žalim što nisam bolje ljudsko stvorenje, što nisam bolje vodila brigu o mojoj majci kad je bila stara, no ja sam bila zauzeta pišući moje članke... Hoćete li da nižem dalje? Našlo bi se tu svašta, dug je život...”