Nova knjiga Slavenke Drakulić: Koki je izbrbljao sve o Titu i životu na Brijunima

U povodu 20. obljetnice rušenja Berlinskoga zida Slavenka Drakulić napisala je knjigu basni. Pitajući se kako danas ispričati još jednu priču o komunizmu a da to ne bude “samo” publicistički tekst, te priču “upakirati” i za postkomunističke generacije, autorica se inteligentno dosjetila žanra basne, prepustivši riječ krtici, mački, psu, mišu, gavranu i papagaju.

Životinje pričaju o šest bivših komunističkih zemalja. Krtica će, tako, u formi stručnog referata iznijeti rezultate znanstvenog istraživanja o nebičnoj pojavi kopanja tunela ispod Berlinskoga zida kojoj su začudo pribjegli ljudi.

Gavran kod psihijatra

Miš će iz muzejske hladovine štakoru pričati o pasivnim, krotkim i pokornim građanima Čehoslovačke i njihovoj revoluciji, pas s bukureštanskih ulica postat će metafora zlostavljanih, napuštenih i gladnih Rumunja za Ceausescuove vladavine, mačka generala Jaruzelskog poslat će pismo državnom odvjetniku u obranu svoga gazde, jedna će albanska psihijatrica kroz pacijenta “gavrana” osvijetliti (samo)ubojstvo premijera Shehua, a Titov papagaj Koki tračat će, naravno, Tita i njegove brijunske nasljednike.

Tako su u vrlo duhovitom stilu iz pera životinja izašle priče o političkim režimima i političarima, ali i o svakodnevici koju su obilježavali nestašica, strah, prevlast funkcionalizma nad ljepotom, individualizam kao grijeh, kult ličnosti i dr. Priča o Titu i njegovoj sklonosti mondenom životu, ženama, viskiju i cigarama svakako je najduhovitija, čemu uvelike pridonosi brbljavost pripovjedača.

Tako će Slavenka Drakulić još jednom naglasiti ono što joj je u spisateljskom i novinarskom radu bitno - suočavanje s prošlošću, bez sindroma pospremanja pod tepih, svojevrsni aktivizam koji bitno obilježava njezine knjige i tekstove.

Poigravanje alegorijom

Premda je basna po svojoj definiciji alegorična, ovdje je na djelu svojevrsno poigravanje i tom dimenzijom - alegorijski govor više nije potreban, kao što je to još bilo u basni u kojoj albanska psihijatrica mora posegnuti za tim oblikom kako bi pribilježila dobro čuvanu političku tajnu. No, odabirom životinjskih pripovjedača o povijesti se progovara iz drugog kuta i s nekim novim konotacijama.

“Basne o komunizmu” svakako posve nadmašuju prigodu za koju su pisane, a svojom domišljatošću, ali i informativnošću, funkcioniraju kao podsjetnik za one koji se sjećaju, pa i “udžbenik” za one koji se nemaju čega sjećati.