Slavenka Drakulić: I Sanader je zaslužan za ulaz u EU. Suđenje tu činjenicu ne mijenja

ZAGREB - Godina je 1984. Redatelj Petar Krelja snima dokumentarac “Na primjeru mog života” o Slavenki Drakulić. Novinarka Starta, kojoj je iste godine izišla i prva knjiga “Smrtni grijesi feminizma”, iz vlastitog iskustva opisuje tešku sudbinu ljudi ovisnih o dijalizi bubrega te optužuje odgovorne za zanemarivanje bolesnika. U Kreljinu dokumentarcu iz 80-ih vidimo lijepu, mladu i iscrpljenu ženu, koja u kameru energično objašnjava kako pola svog tjedna provodi na dijalizi.

Godina je 2011. Petar Krelja snima “Slavenka ili o boli”, drugi dokumentarac o životu Slavenke Drakulić, čija je premijera prikazana 3. listopada u kinu Europa. Na terasi kuće u Sovinjaku gledamo uglednu međunarodnu spisateljicu čije su knjige doživjele 150 izdanja na dvadesetak svjetskih jezika.

Rani dani

Do 2011. Slavenka Drakulić preživjela je dvije operacije presađivanja bubrega. S bolešću policističnih bubrega književnica se suočila 1979., u svojoj 30. godini. Na transplantaciju je čekala šest godina, a operirana je 1986. u SAD-u. Presađen joj je bubreg mrtve osobe. O iskustvu prve operacije napisala je roman “Hologrami straha” (1987.) Dvanaest godina poslije, prvi transplantirani bubreg počinje pokazivati znakove odbacivanja. 2004. Slavenka Drakulić opet odlazi u SAD na težak operativni zahvat, a darivatelj je ovaj put živa, nesrodna osoba. Darivateljici, Christine Swenson, koju je upoznala naknadno - na vlastitu inicijativu - spisateljica posvećuje knjigu “Tijelo njenog tijela”.

Slavenka Drakulić u posljednjih je desetak godina postala jedna od najprevođenijih hrvatskih spisateljica u svijetu. Knjige joj izdaje i najčuveniji paperback izdavač Penguin, a dobitnica je i nagrade lajpciškog sajma knjiga. Ostvarila je dvije filmske ekranizacije svoje proze. Riječ je o filmu “Kao da me nema”, koji se upravo počinje prikazivati u art kinima u više europskih zemalja i predstavlja Irsku u utrci za Oscara, te filmu “Obični ljudi” Vladimira Perišića, nastalom prema priči “Jedan dan u životu Dražena Erdemovića” iz knjige “Oni ne bi ni mrava zgazili”. Po europskim kazalištima izvedene su brojne adaptacije njezinih naslova (“Balkan express”, “Mramorna koža”, “Kao da me nema”... ) Spisateljica koja živi na relaciji Zagreb - Stockholm - Beč dugogodišnji je suradnik novina kao što su The Guardian, Suddeutsche Zeitung, The Nation, Internazionale...

Redatelj Petar Krelja u naslovu novog dokumentarca parafrazirao je naslov vaše knjige “Frida ili o boli”.

- Bio je inspiriran naslovom mog romana, a ja pak ličnošću Fride Kahlo. Njen je život bio nevjerojatna borba ne samo s bolestima, nego i s boli. I, još više, s umjetničkim izražavanjem te boli. Treba zaista biti snažna ličnost da sve to možeš ostvariti, a Frida je to bila. Odnos prema životnim nevoljama ne određuju same oklonosti, nego sam karakter neke osobe. Naprimjer, poduzetnost, hrabrost, vjera u sebe itd.

Što novinskim člancima, što knjigama, javnost je dijelom upućena u vašu životnu borbu s bolešću. No, u ovom filmu prvi put otkrivate rane dane koji nikad nisu bili središnja tema vašega spisateljskog rada: buntovničku mladalačku narav, svađe s autoritarnim ocem, odlazak od kuće sa 17 godina bez završene srednje škole (koju ste, naravno, završili naknadno, kao i fakultet). Kako je svoj budući život 60-ih godina u Rijeci zamišljala tinejdžerica Slavenka Sušanj?

- Kreljin je dokumentarac zaista bio zamišljen kao nastavak prvog filma o bolesti, ali je on promijenio ideju i odlučio je proširiti tako da napravi biografski dokumentarac. Vjerojatno zato što nisam samo preživjela, premda je to bilo najvažnije pokazati , nego i nešto postigla svih tih godina, između 1984. i 2011.

Bojim se da se nikada nisam previše bavila zamišljanjem idealne budućnosti. Bila sam, i još sam, znatiželjna i to me odvelo dalje od kuće, od ograničenja koja nameću obitelj i okolina, koja su mi jako smetala. Najprije u novinarstvo - zato što mislim da je u tom poslu znatiželja najvažnija, sve se drugo može naučiti - a zatim i u literaturu. Uvijek sam se bavila onim što sam željela, nerado radim kompromise, čak i kad se to mora. Ali sam barem naučila da se mora!

Nakon razvoda od prvog supruga Slobodana Drakulića sredinom sedamdesetih, pa od drugog supruga Mirka Ilića sredinom osamdesetih, ostajete sami u Zagrebu, bolesni i s malim djetetom. Tko vam je tih godina bio najveća potpora?

- Naravno da je čovjek u bolesti sasvim sam… Ali nikada se nisam osjećala napuštenom. Imam krug prijateljica koje su me uvijek podržavale. Usto, kad imaš dijete, nikad nisi sama. Moja je kći tada već imala 16 godina. Znam da ju je moja zdravstvena situacija opterećivala i da je vrlo rano postala svjesna moje bolesti, ali je zato postala odgovorna i brižna. Njena mi je podrška uvijek najviše značila. Najprije kao motivacija: kad je bila mala, željela sam biti s njom dok odrasta. A poslije se situacija obrnula pa se ona počela brinuti o meni.

Odgoda, ne pobjeda

Operirani ste u SAD-u 1986. Je li vam ta prva pobjeda bolesti dala ključnu snagu da nastavite dalje? Rađa li pobjeda teške bolesti kod čovjeka odlučnost nesvojstvenu ljudima koji konačnici nisu pogledali u oči?

- U bolesti se nužno suočavate sa svojom smrtnošću. Ali umjesto o bolesti, mogli biste pitati o ratu, i u ratu ljudi gledaju smrti u oči pa prežive. Spomenula sam već karakter, ali i okolnosti su, naravno, važne, a njih ne možemo predvidjeti. Ljudi te okolnosti obično zovu ‘sreća’. Bolje je ne naći se u situaciji da ti treba. U svakom slučaju, može se učiti i od bolesti i od bilo koje druge teške situacije, samo nisam sigurna da je to sa svima tako. A pobjeda o kojoj govorite zapravo nije pobjeda u smislu potpunog izlječenja, iako se s presađenim bubregom živi mnogo bolje. To je odgoda, posuđeno vrijeme.

Godine 2004. dobili ste bubreg od anonimnog nesrodnika u SAD-u. Gledajući u dokumentarcu gospođu Swenson, jednu naoko prosječnu Amerikanku, s naoko prosječnim američkim životom, koja je dala besplatno bubreg nepoznatoj osobi s drugog kraja svijeta, upustivši se time u dobročinstvo koje se rijetko susreće, svi će se pitati isto što i vi: Pa zašto je to učinila? Jeste li u međuvremenu došli do nekog čvrstog zaključka u odgovoru na to pitanje?

- Razgovarala sam s dosta dobrovoljnih anonimnih davatelja, mislim da ih u knjizi “Tijelo njenog tijela” ima dvanaest. Svatko mi je dao svoj odgovor. Christine je, naprimjer, rekla: Zašto ne? A kad sam je pitala što će biti ako netko od njene dvoje djece bude trebao bubreg, odgovorila je: ‘Nadam se da će se i za njega naći netko da mu pomogne!’

Zanimljivo je da me svi prvo pitaju je li to osoba učinila za novac ili iz religioznih razloga. Neki drugi razlog, to jest dobročinstvo zbog dobročinstva, kao npr. u slučaju Christine, ljudima rijetko padne na pamet… Usput rečeno, naš zakon o transplantaciji također odnedavno ne brani tu vrstu darivanja organa. Takva dobročinstva vraćaju vjeru u ljudsku dobrotu.

Lijevi patriotizam

U ovom dokumentarcu otvoreno govorite o svojem domoljublju. Tvrdite da Hrvatsku niste htjeli prepustiti “njima” te da ste zato 90-ih pisali kritičke tekstove koji su vam stvorili neugodnosti zbog kojih ste naposljetku više vremena provodili u inozemstvu nego u Hrvatskoj. Odbacujete da ste bili disident, i to logikom da samo autokratski sustavi proizvode disidente. Bi li se vaša svjetonazorska pozicija mogla nazvati lijevi patriotizam?

- Nemam potrebu za definiranje svoje pozicije, to nije moj posao. No, ako netko treba takve definicije, lijevi svakako jest. Patriotizam je kompleksan pojam kojim se puno manipuliralo, i još je tako, pa zato ne bih o tome. Shvaćen u širem smislu, patriotizam nema ideološki, odnosno politički predznak.

Svojedobno ste u Hrvatskoj označeni kao “izdajnica”. Međutim, kao međunarodno priznata književnica za svoju ste zemlju, promovirajući je kao hrvatska spisateljica, napravili više nego neki koji su se kleli u zastavu, a svojim nedjelima siromašili Hrvatsku. Je li došlo vrijeme da se konačno javno raščisti što je zapravo domoljublje?

- Zbilja ne mislim da su definicije toliko važne. Kome su važne? Uglavnom onima koji sami određuju kriterije za domoljublje, pa onda i ocjenjuju tko je domoljub, a tko nije. Važno je ono što ljudi čine. Ljudi se vole busati u prsa jer to ima prođu… Ljudi u vlasti često se busaju u svoja domoljubna prsa, a sad izlazi na vidjelo da njihovo domoljublje počiva na bogaćenju i korupciji.

Koje je vaše viđenje domoljublja?

- Domoljubu nije svejedno kako žive ljudi u njegovoj zemlji, kakva su njihova ljudska prava, imaju li šansu za pristojno obrazovanje i dobre poslove, kakva je zdravstvena skrb, jesu li žene ravnopravne itd. Vlado Gotovac, s čijim se mišljenjem o drugim stvarima nisam slagala, jednom je lijepo rekao: Hrvatska da, ali ne po svaku cijenu - misleći pritom samo na jedno, da nema tog domoljublja za koje možete i smijete izdati osnovne ljudske principe.

Slučaj Berlusconi

U intervjuu koji smo vodili 2005. godine rekli ste mi da je “Sanader nedvojbeno pokazao proeuropsko lice”. Niste, jasno, kao ni svi ostali obični građani, mogli znati o čemu se tu zapravo radi. Što ogorčenost zbog iskaza koji govore o kliki lopova amatera (amatera, jer su ih otkrili) Hrvatskoj može donijeti dobroga ili lošega?

- Kao premijer on je bio proeuropski nastrojen i nastojao je u tom smislu usmjeriti i HDZ, odnosno unutar njega primiriti ekstremiste. Ne bih ga nipošto branila, ali ocjena njegova preusmjeravanja politike prema Europskoj Uniji i dalje stoji. Ne treba mu sada, zato što je optužen za korupciju, odricati neke stvari koje je napravio. Time se bavi sud, ali Sanader i dalje govori strane jezike, uglađen je i, kao premijer, zaslužan za otvaranje Hrvatske prema Europskoj Uniji. Ne zanima me HDZ, ali za Hrvatsku je, naravno, dobro i silno potrebno izboriti se da korupcija, kao temeljni način djelovanja u društvu, iščezne. Valjda uopće ne trebam reći koliko je žalosno što smo do toga došli. Ipak, ni tu nismo prevelika iznimka - korupcija kao masovno društveno ponašanje tišti i druge postokomunističke zemlje, a ima je i na Zapadu. Naravno, mehanizmi njezina rješavanja tamo su znatno čvršći i stabilniji.

Mnogi analitičari misle da je HDZ izgubio izbore već 11. rujna, kada je objavljeno da je kampanja Jadranke Kosor financirana iz crnih fondova HDZ-a. Tvrde da nam u protivnom, nakon 4. prosinca, ostaje samo pisanje filozofskih eseja o Hrvatima i ljudskoj gluposti.

- Na izborima u bilo kojoj zemlji na svijetu nije u pitanju samo istina koja je konačno izašla na vidjelo. Uzmite za primjer Italiju i premijera Silvija Berlusconija. U gotovo dva desetljeća otkako je na vlasti Talijani su saznali istinu o njemu, u to nema sumnje. Što, međutim učiniti s tom istinom? Što s tom istinom radi opozicija, koristi li je dovoljno i ima li što ponuditi kao alternativu? Ponekad ljudi glasaju za ono što poznaju, premda znaju da je loše, zato što im se ne nudi dovoljno jasna alternativa. A ponekad i ne glasaju… Takve se situacije kod nas treba bojati. Teško je shvatiti da u politici jedan plus jedan nisu dva. Međutim, mislim da je u Hrvatskoj situacija zbilja sazrela za promjenu i da je opozicija spremna preuzeti vlast.

Desnica u Europi

U posljednje vrijeme više ste puta pisali o tome kako je dolazak desnih opcija na vlast europski trend. Hrvatska bi, paradoksalno, u to desničarsko društvo mogla ući s premijerom i s predsjednikom lijevog centra. Može li ljevica biti spretnija u socijalnim reformama, kao što je hrvatska desnica bila spremnija u izručenju generala, postupku koji bi se lijevoj Vladi teško oprostio?

- Ekonomska kriza, financijski kolaps, nezaposlenost itd. pogoduju rastu desnice, što se dobro vidi zadnjih godina. Ustvari, radi se o politici straha jer desnica populističkom retorikom, protiv imigranta, muslimana, homoseksualaca, namjerno izaziva strah građana, a s druge strane nudi rješenja koja su najčešće retorička, odnosno vrlo apstraktna, kao naprimjer povratak tradicionalnih vrijednosti ili pak nacionalne časti, morala, vjere… Kad koalicija pobjedi, naći će se u nezavidnoj situaciji jer se zapravo ne vidi kraj krizi i nezaposlenosti. Ali zato ćemo i glasati za njih, jer vjerujemo da će ponuditi niz rješenja.

Dugogodišnja ste prijateljica Vesne Pusić. Mislite li da njezin dolazak na neko bitno ministarsko mjesto, zajedno s činjenicom da je Ivo Josipović, koji je sličan profil političara, predsjednik RH, može poslati poruku da je vrijeme da barbarska lica nestanu iz vrha politike?

- Nadajmo se da će to glasači shvatiti na vrijeme, prije izbora!