Porobljeni Kinezi su danas najvažniji pjesnici na svijetu

ZAGREB - Tomica Bajsić (41) dobri je duh hrvatske poezije već dulje od desetljeća. U najranijoj mladosti svjetski putnik, crtač i restaurator, cijeli rat vojnik, izvidnik bojne Zrinski i Frankopan, jednom gotovo na smrt pretučen u hrvatskom zatvoru, više puta ranjavan, tako da će zauvijek uzbunjivati detektore metala na aerodromima, svoju je prvu zbirku, “Južni križ”, objavljenu 1998., započeo u bolničkoj postelji 1993., čitajući Eliotovu “Pustu zemlju”.

Pomoć prijatelja

Dosad je objavio četiri zbirke poezije, nekoliko knjiga prijevoda, putopise, nešto proze, slikovnicu, a ovih je dana javnosti podastro knjigu kakve dosad nismo imali: “Urezi - Izbor iz svjetske poezije o ratu, represiji i ropstvu”, u kojoj je predstavljeno, s nekoliko stotina pjesama, više od sto pedeset pjesnika, od grčke Sapfo preko kineskih klasika, poput neponovljivog Du Fua iz osmog stoljeća, sve do mlade tamilske pjesnikinje Meene Kandasamy (r. 1984.).

Ovu tvrdouvezanu knjigu od 350 stranica Bajsić je, kao pravi pjesnički dragovoljac i kamikaza, objavio o vlastitom trošku, sam ju je opremio, lektorirao, prelomio.

Sam je i preveo, s engleskog, francuskog, španjolskog i portugalskog, većinu pjesama i napisao bilješke o autorima. Sam je i okolo nudi distributerima....

“Moramo se prihvatiti volonterskog rada. Drugačije u nas izgleda ne ide. Knjiga nije antologija, nego subjektivan izbor. Ne bih je dakako mogao zaokružiti sam, pomoglo mi je više prevoditelja, ponajviše kolege pjesnici Damir Šodan, Miroslav Kirin, Vojo Šindolić. Puno su napravile i Sarajka Marina Trumić i Dubrovkinja Tanja Oručević Miletić prevodeći s poljskog.

Poljska je poezija u prošlom stoljeću vjerojatno najvažnija evropska. Kineske smo pjesnike preveli po najboljim engleskim prijevodima. Kineska je poezija, pak, najvažnija na svijetu . Nisu uzalud izumili tisak stoljećima prije Europljana. S druge strane, oni su porobljeni. Danas je u zatvoru 40 kineskih pjesnika.”

Sudjelovanje u svijetu

Koliko god njegova biografija zvučala pompozno, toliko je Bajsić skroman i tih čovjek. On je dakle dobri duh hrvatske poezije ne ponajprije zato što piše pjesme kakve drugi ne mogu napisati, nego zato što od sebe eto više voli druge.

“Malene kulture, malene zemlje poput naše ne mogu drugačije. Moramo sudjelovati u suvremenom svijetu, a kad pogledate primjerice tisak, shvatite da do nas više ne stižu gotovo nikakve vijesti iz svijeta osim kad se dogodi kakva katastrofa kao na Haitiju. I zato mi je bilo važno da predstavim što više suvremenih pjesnika. Žao mi je samo što nemam više afričkih.”

Prkos i pesimizam

Bajsić je, među ostalima, prvi put na hrvatskom jeziku predstavio više od pedeset pjesnika, među kojima neke nezaobilazne, Liua Xiaoba, Victora Jaru, Irenu Klepfiz, Dorothy Parker. Uzaludno je govoriti o snazi ove knjige. Ona se ne može pročitati u jednom danu, ni za mjesec dana, možda ni za godinu. Nego je brevijar za cijeli život, uza sve sitne, neizbježne manjkavosti: nepotpune bilješke o piscima, pokoju tiskarsku pogrešku ili nezgrapno sročen stih. One ne govore najčešće ni o čemu veselom, ali prije bude prkos nego pesimizam.