PIŠE IGOR MANDIĆ

Pripovjedačica kao pincetom izdvaja psihofizičke karakteristike ljudi s kojima dolazi u doticaj

Igor Mandić
 Goran Mehkek/Cropix
Naime, nije nikakva osobita "skitnja" ako se netko autobusom vozi na relaciji Zenica - Sarajevo, nego je sve - po redu vožnje

Svaki muškarac s erekcijom je - diktator, ova, srećom, točna tvrdnja, nije, nažalost, plod umovanja moje malenkosti, nego su je smislile feministkinje (bijesne, što barem to moraju uvažiti muškarcima). Raspremajući dulje po fiktivnoj garderobi suknje/haljine/gaćice, odnosno hlače/mudante, što će reći trijažirajući brojne knjige naših spisatelja/ica, teško sam nalazio priliku/povoda za potvrđivanje uvodne tvrdnje.

Ionako nije važno, jer sve što bih tvrdio, ubrzo postaje meko, pa ga feministkinje mogu šutirati po volji... što, opet nažalost nije tema ovih osvrta, nego zaobilazni put kojim bih se prošvercao među gomilom novokomponiranih knjiga, što ih neumorno izručuju naše spisateljice, sve ćućoreći o jednom te istom (o muškom nasilju nad ženama, toj strahoti protiv koje i ja ustajem, samo napominjući da ima i obrnutih primjera, kao ženskog nasilja nad muškarcima!?). Sve su one - ne gospođe ili gospođice, nego po modernijem Ms. - uvijek i posve u pravu pa ih nema svrhe (pro)cjenjivati: pravedničke knjige plod su bijesa ratoborne manjine (koja svoju istinu istjerava uz pomoć policije i kao takve su - nedodirljive!).

Nakon naporna razgrtanja nagomilane "garderobe" na mojim kućnim književnim policama, ipak sam uspio pronaći, zasad tek jednu (a čini mi se da ima još koja), u kojoj glas pripovjedačice remeti zborsku harmoniju spomenuta ćućorenja. Samo što ovaj primjer ima jedan feler: sve su voljene, ljubljene, obljubljivane žene zadovoljne na isti način, a svaka ostavljena, odbačena, osamljena nesretna je na svoj način (ako smijem malo prilagoditi jednu znamenitiju rečenicu).

Ako kažem da bi se nešto od potonjega moglo odnositi na pripovjedačicu u "Rujanskoj kupačici", zbirci kratkih priča (126 str., 90 kn) Mirjane Dugandžije (rođ. 1960. g. u Požegi), dugogodišnje mi kolegice (što brzo moram istaknuti, da mi netko ne "otkrije" sukob interesa!), onda također spremno izjavljujem da me se to nimalo ne tiče. Ničije privatne relacije me na zanimaju, a čujem li neki trač, onda mi takav u jedno uho ulazi, a na drugo izlazi (što se može kad je glava - šuplja).

Prvih sedam priča, izrečenih u prvom licu, na izuzetno delikatan način preispituje duševno i tjelesno stanje jedne moderne urbane Ms., koja se kako zna i umije (nažalost, uglavnom ne zna) nosi sa situacijom nakon prekida preljubničke veze koja je trajala petnaest godina. Dok se intuitivno "liječi" prespavljivanjem, opskrbljuje nas, kao čitatelje, tek fragmentima te svoje "bolesti", koju paradoksalno smatra "zdravom".

Naime, dijagnozu depresije ublažava stanjem melankolije, da bi je na kraju definirala kao - NUJNOST (što je ne sprečava da društvo nalazi s mlađim muškarcima, makar i sa žigolima). No, rekao bih da, usprkos nekim teškim/ružnim scenama kojih se prisjeća (kao ljubavnikova navođenja na seks s drugim muškarcem), pripovjedačica svojim društvenim statusom (medijske djelatnice) i osobnim stilom/ukusom/prkosom/dostojanstvom ostavlja dojam zaista dame, koja se nekog rujna može pojaviti na otoku, da bi intervjuirala stanovitoga prof. arheologa.

Naslovna priča, kao i prethodne, pokazuje istinsku delikatnost Dugandžijina stila, s rečenicama kraćim od njezina prezimena. Oštroumna, ponekad zlobna, pripovjedačica kao pincetom izdvaja psihofizičke karakteristike ljudi s kojima dolazi u doticaj, što njezino pričanje čini zaista apartnim (izdvojenim, posebnim) glasom, u zborskom ćućorenju mnogobrojnih novijih spisateljica... Ukratko, stilski inovativno, psiho-realistički analitično, te unatoč osobnoj traumatiziranosti pripovjedačice (nujnost je još dobra!) djelce M. Dugandžije lako je probavljivo, pitko/čitko štivo...

*

Dok jedna dama stiže do otoka, dotle naš mlađi, ovdje hirom objedinjeni, dvojac muškića (M. Tomaš, Mostarac rođ. u Ljubljani 1978. g.; S. Avdić, rođ. u Zenici 1969. g.) luta Lijepom našom, sa svojih (neš ti) putešestvija donoseći "bilješke" ili odašiljući "pisma". Znatna je tradicija u hrvatskoj prozi kojekakvih "skitanja" i "putositnica", ali ovi su skitnice ne baš reprezentativni uzorak. Imam respekta prema bezdomnicima, koje su očajni stjecaji okolnosti primorali da se kojekako vozikaju tamo-amo (a koju osobnu i spisateljsku sudbinu najbolje, najdojmljivije oličava nenadmašivi Teofil Pančić (rođ. 1965. u Skoplju, odrastao u Zagrebu 1976. - 1991., sada živi u autobusu između Zemuna - Novog Sada - Beograda - Zagreba - Pule!!!), ali prema onima koji "planski" smišljaju svoje lutalaštvo iliti skitanje, gajim stanovito podozrenje.

Naime, nije nikakva osobita "skitnja" ako se netko autobusom vozi (dobro, možda čak i maltretira) na relaciji Zenica - Sarajevo, jer to iskustvo nije podložno nekim posebnim iznenađenjima/opasnostima/doživljajima, nego je sve - po redu vožnje. Tako uvaž. kol. Avdić - romanopisac izvan mojega saznanja, također u nekim "užim izborima", a prevođen na više jezika, sjedi kraj autobusnog prozora i skuplja, stvara dojmove, promatrajući putnike oko sebe (a tko njega gleda?), smišlja mudrosti o peronima i odmorištima, sve sažimajući u fine crtice (ponekad toliko sažete, da kao jedna rečenica "ispune" čitavu stranicu: ima se, može se, te su "bilješke" ionako sufinancirane sredstvima Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske). Te bi nas se "bilješke" (tko nema cjelinu, diči se fragmentima) trebale dojmiti kao nekim (neš ti) "zeničkim sentimentom", kako drugarski, fino primjećuje pogovaratelj (uvaž. kol. Semezdin Mehmedinović), ali te Avdićeve crtice nisu ni za pod zub (poštenije, pod zubalo).

*

Dotle, također uvaž. kol. Tomaš, da bi ispisao i očitovao nam svoju zaljubljenost/očaranost Mostarom, manje se u svojim lutanjima, skitnjama odaje autobusnoj vožnji, no preferira vlakove, ali ni avionska prometala nisu mu zazorna. A sve to naš pisac radi, kako bi s juga mogao udovoljiti čitateljstvu mariborske "VEČERI", kojim je novinama odašiljao ova pisma (valjda su na slovenski u Mariboru prevođena, a za naša izdanja vraćena u hrvatskosrpski književni standard, tko bi ga znao, kad se to nigdje ne razjašnjava)...

I zaista, bio je posvuda, e kako bi se uvijek mogao hvaliti pokušajima da čitateljima u Sloveniji "približi stvarni mitski jug", kako piše Dragan Markovina u pogovoru (no cij. kol., ako je nešto "stvarno", onda nije "mitsko" i obrnuto). Evo, kako autor sam ocrtava putanju svojih lutanja (u kojima je Mostar uvijek središtem): "Bivšoj kući stigao sam prije dva dana nakon dvomjesečnog putovanja koje je krenulo iz Zagreba ka Splitu i Zadru, nastavilo u Stockholmu, pa Zagrebom i Beogradom, da bi se ritam smirio u Tirani. Otuda sam otputovao za Ljubljanu, pa u Goriška brda, da bi suludim letom iz Ljubljane preko Tirane stigao do Sarajeva".

Svaka čast kad mu se može, a želim očitovati da me je u svojim letimičnim zabilješkama ponekad zabljesnuo vrlo fino cizeliranim zapažanjima, često aforističkim mudrostima premda je nužnost udovoljavanja medijskome/novinskom ritmu primoravala autora na ubrzano mijenjanje scene/poprišta pisanja, tako da se zbir ovih "pisama s juga" može bolje odrediti kao "pisma o Mostaru". Dakako, i to je više nego dosta, mada me živcira ovaj miš-maš između ADRESANTA i ADRESATA.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
15. studeni 2024 00:34