PROČITAJTE DISTOPIJSKU PRIČU INSPIRIRANU DRAMATIČNIM DOGAĐAJIMA U tijeku je epidemija koja se nezadrživo širi svijetom i Hrvatskom...

Jasno se sjećao dana kad je sve počelo, kad je čuo vijest o novom, nepoznatom virusu koji se pojavio u Kini. Večer prije na polici je našao knjigu “Besnilo” Borislava Pekića i tu noć je pročitao do polovice. Pitao se hoće li na njega opet ostaviti snažan dojam, a ona ga je iznova povukla. Sjetio se da ju je iduće jutro čitao na autobusnoj stanici. Sjetio se da ju je odložio na klupu kraj sebe kako bi smotao cigaretu. Isprva otvorenu. Potom je pročitao broj stranice i zaklopio knjigu, kao da je time želio spriječiti širenje Pekićeva virusa s aerodroma Heathrow.

Sjetio se da ju je poslije opet otvorio i čitao u prepunom autobusu. Sada mu se činilo da je on bio taj prvi zaraženi. Osoba alfa. Dug je put do glavnog grada i djevojku kraj njega zanimalo je što čita. I on joj je prepričao. Tada je, činilo mu se, virus s osobe alfa prešao na osobu beta. Kasnije je sve išlo geometrijskom progresijom.

Prekrižio je dvije cjepanice na vatri da plamen povuče i vatra prestane dimiti. Ustao je i pošao do velike police koju je napravio vezujući kolce vrbinim grančicama. Stajala je malo odmaknuta od neravnog zida pećine kako knjige, koje su se tiskale na polici, ne bi povukle vlagu. Pogledom je prešao po naslovima. Nije ugledao ni jednu knjigu koju nije nedavno pročitao.

Ni danas nismo čuli zvuk motora? Koji je ovo dan? Jesi li zapisala?

Jesam. Ne znam koji je dan, ali evo piše da je sedamdeseeet… četvrti.

Još je jednom prebrojala recke na zidu pećine.

Da, sedamdesetčetvrti.

Znači, dva i pol mjeseca bez zvuka motora. Možda je vrijeme da se spustimo. Dugo nismo provjerili stanje. Možda je epidemija popustila. Samo do ruba naselja.

Ili su možda samo potrošili gorivo.

Svejedno, moramo provjeriti. Moramo sresti još nekoga tko je prebolio. Mora postojati još netko osim nas. Uzet ćemo hranu za nekoliko dana i krenuti rano ujutro. Ne možemo ovako zauvijek. Ili barem ti. Ja sam već prevalio pedesetu.

Tata, imaš točno pedeset.

Dovoljno da me Ku Klux Klanovci odvedu u dezinfekcionicu.

Bojim se.

I ja se bojim.

Još je bilo mračno kad su izašli. Napravili su krug, obišavši stupice. Jutros nije bilo sreće. Potom su se spustili na bijeli put. Vegetacija je već ozbiljno krenula i kupina je željela prebaciti izboje s lijeve na desnu stranu puta. Okrenuo se prema kćeri. Iz ženske torbice Desigual, koja joj je elegantno visila preko ramena, dimilo se. Cunjala je tinjajuća guba za lakše loženje vatre. Unatoč navršenih petnaest godina i muškim hlačama prevelikim za nekoliko brojeva, izgledala je kao odrasla žena.

Prošlo je nekoliko sati hoda prije nego što su začuli prvi udaljeni zvuk motora. Činilo se da dopire s asfaltirane ceste na drugoj strani brda. Dobro je znao kako izbjeći asfalt. Koristeći bijele šumske putove uz samo dva brza pretrčavanja, gdje su se križali s asfaltom.

Izgleda da Ku Klux Klanovci više ne obilaze bijele putove.

Tata, ‘ko su bili ti Ku Klux Klanovci? To su neki iz povijesti?

Isto su nosili bijelo. S kapuljačama, maskama, da im ne vidiš lice. Kao ovi naši po cestama. Rasisti. Skrivali se pod maskama i ugnjetavali, mučili, ubijali crnce. Danas su starci crnci. I oni sa slabijim imunitetom. Kao tvoja…

Tata, jako se rijetko sjetim majke. Jesam li zbog toga zla?

Nisi. Ja sam preuzeo sjećanje. Sjećam se za oboje. Svakodnevno. Neprekidno.

XXX

Otključao je vrata kuće. U improviziranoj komori u predsoblju skinuo je zaštitno bijelo odijelo, masku, rukavice i platnene čizme, zamotao ih pažljivo dodirujući samo unutrašnjost. Potom ih spremio u vakumiranu vrećicu koju je ubacio u drugu veliku bijelu vreću. Detaljno je oprao ruke, sjeo na klupu i čekao da se osuše. Zatim je otključavao unutarnja vrata, okrećući ključ dva puta. Nervirala ga je ta njena navika da zaključava vrata iako je u kući. Posebice kad je pazio da vanjska vrata uvijek budu zaključana. I posebice kad bi zaboravila ključ u bravi pa je morao kucati na vlastita vrata. Otvorila je propisno. Odmaknuvši se pri otvaranju, sačekala je da prođe pa za njim zatvorila, da on ne mora dodirivati kvaku.

- Imaš juhe od graška na štednjaku, još je topla. I grašak s krumpirom. Ovaj će nas mjesec opskrbljivati ranim graškom. On je prva grahorica u sezoni. Dobili smo veliko, dvostruko vakumirano sljedovanje. Ali, pođi se prije istuširati.

- Neću se tuširati, gladan sam.

Otišao je još jednom oprati ruke i nastavio iz kupaonice.

- Danas smo u patroli zatekli jednog starca.

- Pedesetogodišnjaka?

- Ne, izgledao je starije. Preko šezdeset. Možda sedamdeset.

- Nemoguće! Objavljeno je da virus ne štedi nikoga preko pedeset.

- Nije to prvi put. Pričao mi je kolega da su neki dan našli dvoje pravih staraca u nekom podrumu u predgrađu. Ono, osamdesetogodišnjaci. Živi. Ništa im ne fali.

Sjeo je za stol gledajući u namirnicu koju prvi put jede ove godine.

- Šta ste s njim? Ovim danas.

- Odveli ga u dezinfekcionicu.

- Kako to tamo, što im tamo rade?

- Dezinfekcioniraju ih.

Nabio je na vilicu dvije kuglice graška i gledao ih kao da su po nečemu posebni.

- Iako kolega kaže... ne želim to vjerovati.

- Šta?

- Da poslije nestanu. Da ih nitko nikad više ne vidi.

- Pa, stožer svako toliko objavi podatke o broju novih zbrinutih i izliječenih. Zahvaljujući pravodobnim preventivnim akcijama, broj oboljelih je u stalnom opadanju.

- Nekad mi se čini da koronavirusa već odavno nema. Da nosimo ova odijela bez veze. Tražimo mrtve ljude da bi spriječili širenje, a nisam naišao ni na kog mrtvog već mjesecima. Samo lovimo žive. I kad ih ulovimo, odvedemo ih u dezinfekcionicu.

XXX

Šumski put je zavijao oko šumovitog brežuljka i na strmom mjestu između raslinja otvorio se pogled na dolinu. Izvadio je dalekozor iz naprtnjače. U daljini se nazirao grad. Posljednji ga je put gledao u sumrak. Izgledao je zlokobno bez ijednog upaljenog svjetla. Danas se djelomice sakrio u izmaglicu. Uvjerivši se da ne postoji opasnost, napravio je još nekoliko koraka i svrnuo pogled udesno prema velikom stakleniku okruženom širokim travnatim pojasom i ogradom od razapete bodljikave žice. Nazirala se u njemu samo jedna osoba u poluprignutom položaju.

Kao da bere. Što zrije ovako rano u sezoni? U stakleniku bez grijanja. Možda grašak? Kad si zadnji put jela grašak? Se sjećaš?

To su one zelene kuglice?

- Da. Zelene kuglice. Što bi sad dao da mi jedna svježa krcne pod zubima.

Razmišljao je isplati li se preskočiti ili obići žičanu ogradu i vidjeti je li negdje divlja životinja napravila koju rupu. I onda u stakleniku pokušati oprezno razgovarati s beračem. Berači nisu Ku Klux Klanovci. Dosad je uvijek, kad bi gledao s ove promatračnice, ispred staklenika stajalo vojno vozilo i dvojica u zaštitnim odijelima s oružjem. I berača bi bilo nekoliko.

U malenoj drvenoj kućici kraj staklenika ne bi trebalo biti ništa osim alata. Možda nam je ovo rijetka prilika za ravnopravni kontakt s nekim iz grada. Berač je sam. Nema Ku Klux Klanovaca. Možda saznamo nešto. I možda se dograbimo malih zelenih kuglica. Ti ćeš me čekati ovdje. Ukoliko se nešto dogodi, znat ćeš se vratiti do pećine? Znat ćeš. Snaći ćeš se. Vještija si od mene u postavljanju stupica.

Bojim se, tata.

Ne boj se. Evo ti dalekozor, pa ćeš moći vidjeti da je sve u redu.

XXX

Vozio se s partnerom. Uzeli su zatvoreni kombi u centrali. Stigla je dojava da na sjevernom dijelu grada nije pregledano nekoliko kućnih brojeva. Nekoliko petokatnica sa srednjom razinom mogućnosti da u nekim od stanova postoje mrtvi čije ostatke treba pokupiti i zapečatiti stan. Pri obilasku se provjerava i postoji li zaostalih prehrambenih namirnica u hermetički zatvorenim pakovanjima, bez obzira na istek trajanja, te ih prema naputku treba odnijeti u dezinfekcionicu. Prva je zgrada bila potpuno prazna. Ni mrtvih, ni hrane. Samo razbacano pokućstvo i posteljina. Netko ih je odavno već preturio i pronašao sve uporabljivo. U drugoj su, u jednom stanu, naišli na tragove boravka jedne ili dvije osobe, ali prema ostacima hrane moglo se zaključiti da je stan napušten prije više mjeseci ili čak godinu dana. Na trećem kućnom broju su naišli na stan u kojem je netko nedavno boravio ili ga čak i dalje koristi. Vidjelo se to po svježe otvorenim konzervama gulaša i neotvorenim teglicama krastavaca i maslina. Kolegu je s teglicama ostavio pred ulazom kraj prijavnice dezinfekcionice. Trebao je napisati izvještaj i u suradnji s centralom koordinirati akciju potrage za zaraženom osobom. Kombijem je nastavio prema sjeveru sam. Van grada. Morao je obići staklenike u kojima se počela odvijati berba graška.

XXX

Ponio je sa sobom samo kombinirana kliješta i nekoliko plastičnih vrećica zgužvao u džep. Pognut u visokoj travi prišao je dijelu ograde prema kojoj je berač bio okrenut leđima, pronašao mjesto gdje je žičana mreža bila rjeđa i uz nekoliko presijecanja žice otvorio si prolaz. Dalje je išao polako. Berač je i dalje bio okrenut leđima i nalazio se u udaljenijem dijelu staklenika. Kroz prozirno staklo vidio je da se beračeve stvari, torba, jakna i vakumirano zaštitno odijelo s maskom nalaze na klupi kraj ulaza. Ušao je pazeći da vrata ne proizvedu zvuk. Bilo je toplo u stakleniku. Prijepodnevno sunce se dovoljno podiglo i kroz staklo zagrijalo zrak. Berač je brao u kratkim rukavima, a džemper objesio na jedan od potpornih stupova. Bio je mlad. Čini se jedva prešao dvadeset godina.

Pridošlica je došao do torbe. U njoj nije bilo ništa zanimljivo. Zatim je u džepu jakne pronašao pištolj. Sjeo je na klupu i repetirao ga. Berač se okrenuo čuvši zvuk repetiranja, a on je shvatio kako pred njim stoji prestrašena djevojka.

Ne boj se! Došao sam samo razgovarati. I uzeti malo graška. Zaželio sam se graška. Nisam ga jeo godinama.

Položio je kraj sebe pištolj da ga se jasno može vidjeti, a beračica je malo gledala u pridošlicu, malo u pištolj na klupi. Potom joj je pogled pobjegao kroz zid staklenika u smjeru prilazne ceste, da bi se opet potom vratio na lice nepoznatog muškarca.

Ne boj se! Postavit ću ti nekoliko pitanja, a ti pričaj dok ja iz ovih kutija prebacujem grašak u svoje vrećice. I nemoj mi prilaziti! Ostani gdje jesi! Ne želim više u ruku uzimati ovaj pištolj. OK?

Ne smiješ jesti grašak bez da je prošao dezinfekciju.

Znam da ne smijem, ali hoću.

Podignuo je mahunu s velike hrpe istresene na ceradi nekoliko metara od klupe. Otvorio je i istresao mahunu u usta.

Jesi li kad jela svježi grašak? Obožavam kad hrskaju pod zubima.

Nisam. Nisam nikad jela ništa što mi nije dostavljeno.

Probaj! Jela si samo dehidrirano i vakumirano govno. Probaj kako hrska! Ne boj se! Ja nisam prestao jesti stvari iz prirode sve ovo vrijeme. Vidiš da mi ništa ne fali.

Djevojka je otvorila mahunu koja joj je još ostala u ruci.

Skini rukavicu! Osjeti ga pod prstima!

Djevojka je skinula rukavice. Ionako je bilo svejedno ako će grašak staviti u usta. Stavila je polako jedno zrno u usta.

Zagrizi ga! Tako. Vidiš kako hrsne, a sladak i svjež. Hajde, cijelu mahunu!

Djevojka je stavila i drugo zrno u usta.

A sad mi reci… Znači, ništa se i dalje ne radi bez naloga dezinfekcionice?! Jesi li bila dalje od prijavnice?

Nisam.

Znaš nekoga tko je bio?

Pa sad… Nisam čula da je itko bio. Sve naputke dobijemo kući u naselju.

Još svi živite tamo u žici na istoku grada?

Paa… nema vani odavno nikog živog.

A što misliš odakle sam ja izronio?

Pogledao je vakumirano i zapakirano zaštitno odijelo kraj klupe.

Znači, još izvan zatvorenog prostora nosite zaštitna odijela. Čovječe, žao mi je što te moram razočarati, ali koronavirusa odavno više nema. A dezinfekcionica vas jebe u zdrav mozak.

XXX

Rijetko je išao u obilazak staklenika. To je uglavnom odrađivao njegov kolega, a on je bio zadužen za pisanje zapisnika. No, sada je želio izaći izvan grada. Da nije znao za lokacijski čip u kombiju, otišao bi se provozati bijelim putovima. Samo da opet izbliza vidi šumu.

Izbio je na veliku ravnicu s koje se u daljini vidio staklenik. Sunce je kroz vjetrobransko staklo zagrijalo kabinu u kombiju i poželio je prvi put skinuti odijelo. Odagnao je brzo tu misao, što zbog nepoštivanja strogih propisa i straha od kasnije obaveznog dezinfekcioniranja, što zbog straha od virusa. Približavajući se stakleniku, vidio je u njemu dva berača, iako je po naputku u prijavnicu dezinfekcionice trebao dovesti samo jednog, zajedno s ubranim graškom. Vrata ograde su se otvorila. Kombi je parkirao lijevo od ulaza i trebao je obići kombi kako bi jasno vidio beračice. Iza kombija ga je dočekao muškarac bez zaštitnog odijela s uperenim pištoljem. Činio se stariji od pedeset. Već je trebao biti mrtav.

Uđi unutra! I skini tu masku da ti vidim lice! Ovdje! Ovdje ju skini! Da vidiš da nećeš umrijeti od vanjskog zraka. Umrijet ćeš od metka ako me ne budeš slušao!

Skinuo je masku. Strah, iznenađenje i ljutnja zbog neopreznosti miješali su se s čudnim osjećajem olakšanja. Kao kad netko umjesto tebe odluči nešto što nisi imao hrabrosti učiniti sam.

Ooo, imaš ti! Rekao bih preko četrdeset. Ti si skoro starac. Malo ti je vremena ostalo.

Naši znanstvenici ubrzano rade na lijeku. Neki smo dan dobili izvještaj da su na pragu… ali, čini mi se da sad, kad sam skinuo masku, nije ni važno.

Sjetio se kamere na ulazu u staklenik. Sigurno je evidentirala njegovo skidanje maske izvan staklenika. Ako se vrati u grad, čeka ga dezinfekcija.

Stanite jedno kraj drugoga!

Beračica je skupila hrabrosti.

On nema metaka. Pištolj je prazan.

Muškarci su se nekoliko trenutaka zbunjeno gledali. Zatim je čovjek u odijelu nasrnuo na pedesetogodišnjaka. Bio je fizički jači. Srušio ga je na leđa pritisnuvši mu prsa koljenom i iz ruke mu oteo pištolj.

Imaš li negdje metaka?

Ima. U torbi.

Evo ti pištolj. Napuni ga dok ga ja držim - pružio je pištolj beračici.

Pedesetogodišnjak je i dalje ležao na podu. Sada su, nekoliko metara od njega, stajali beračica i čovjek u bijelom odijelu s uperenim pištoljem.

Razmišljaš? Znaš i sam da odavno nema koronavirusa. Vidim ti to na licu. Nisi pravi Ku Klux Klanovac.

Ku Klux Klanovac?

Tako vas ja zovem. Vas u bijelim odijelima s maskama.

Šuti!

Ponovno je uperio pištolj i grčevito razmišljao što učiniti.

Slušaj me! Već nekoliko godina sigurno nitko nije umro od koronavirusa. Ali smo se, odmah nakon nastanka epidemije, zarazili drugim virusom. Imamo ga svi. Evo, sad se u tebi probudio. Ovaj čas.

Kakav drugi virus? Šta pričaš?

Virus bjesnila. Nosimo ga svi od rođenja. Samo se dogodilo da je inače oslabljeni imunitet u cijelom društvu korona dodatno oslabila. Pa se oslobodio kroz krvotok i naselio u stanice mozga.

Bjesnilo? Šta pričaš ti? Prestani s tim glupostima!

Još je ispružio ruku s pištoljem.

Osjećaš ga! Vidiš kako te obuzima. Ajde, sad probaj spustiti cijev s moje glave, probaj razmisliti o svemu oko nas i vidjet ćeš da popušta. Može se s njime boriti.

Prestani! Ja nisam ljude ubijao zbog bjesnila! Bili su to teroristi, koji su željeli zaraziti ostale jer su sami zaraženi! Kad se smirilo, sve koji su pristali vodili smo na dezinfekcioniranje. Da ih se pokuša spasiti.

Dezinfekcioniranje. Ako savladaš bjesnilo i pustiš mozgu da razmišlja, znat ćeš što znači dezinfekcioniranje.

Čovjek u bijelom osjećao je kako mu, unatoč nepodnošljivoj toplini u zaštitnom odijelu, niz leđa curi hladan znoj.

Pusti mog tatu! Samo ga pustite! Nećete nas više vidjeti!

Na vratima je stajala kći. Istodobno je plakala i vikala.

Samo ga pustite!

Cijev se više nije mogla odlučiti u koga da ostane uperena. I sam je počeo vikati.

A što ću ja sad? Kamo ću ja otići?

Svi su neko vrijeme šutjeli. Naposljetku je spustio ruku, a cijev pištolja je pratila mahune graška razbacane po podu.

XXX

Otac i kći su na promatračnici podigli na ramena naprtnjaču i torbicu s tinjajućom gubom. Još su jednom pogledali prema dolini. Bijeli kombi se kretao prema gradu, a zatim je naglo skrenuo na bijeli put i nastavio prema udaljenoj šumi.