Za Nataliju Gorbanjevsku - rusku pjesnikinju i prevoditeljicu koja je preminula prošli petak u 77. godini u svom domu u Parizu - prvi put sam čula 2008. godine na Praškom festivalu pisaca, te godine posvećenom 40. obljetnici Praškog proljeća.
Na svečanom otvaranju Festivala trebala joj je biti uručena prva festivalska nagrada za slobodu govora. Tome je prethodila široko postavljena rasprava o ‘68., na kojoj su sudjelovale neke od najzvučnijih festivalskih zvijezda te godine, a koje su, zapravo, govorile o čemu se htjele. Margaret Atwood o drugom valu feminizma i emancipaciji žena, Paul Auster o svojim studentskim danima, beatnik Michael McClure o detaljima rata u Vijetnamu, a češki pjesnik i disident Petr Král o solidarnosti koja je nekoć vladala među ljudima.
Na Crvenom trgu
Dvorana je bila prepuna, reakcija na njihove riječi, bez obzira na njihov status, relativno mlaka.
A onda je najavljena dodjela nagrada i na scenu je izašla sićušna starija gospođa.
Već sam njezin dolazak dočekan je gromoglasnim pljeskom, a ‘68. se izvukla iz močvare nostalgičnih priča i analiza s naknadnom pameti.
Vidno zbunjena laureatkinja primila je nagradu i kratko ustvrdila: “Nadam se da je nisam dobila samo zbog toga što sam tada demonstrirala. Kad bih se sjetila svih hrabrih ljudi koji su zaslužili ovu nagradu, a završili su u logorima ili umrli u emigraciji, govor bi bio isuviše dug”. I pobjegla što je prije mogla, ne zadržavajući se ni sekundu više nego što je bilo nužno.
Kako bi se shvatili pljesak i emocije okupljenih, potrebno se vratiti u 25. kolovoza 1968., kad je 32-godišnja pjesnikinja, poznata kao urednica underground časopisa, sa sedam istomišljenika izašla na Crveni trg protestirati protiv ulaska sovjetskih trupa u Čehoslovačku.
Privedeni su takvom brzinom da je poslije bilo gotovo nemoguće rekonstruirati tko je od njih nosio pojedini plakat. Gorbanjevsku su tada poštedjeli zatvora jer je bila majka dvoje male djece, od kojih je mlađe imalo samo tri mjeseca.
Poštedu od zatvora shvatila je kao šansu da ispriča što se dogodilo, šansu da nastavi postavljati pitanja i pisati o svojim zatvorenim prijateljima u samizdatima koji su cirkulirali među ljudima koji su mislili drukčije.
Kazna vlasti bila je strašna. Dijagnosticirana joj je shizofrenija i smještena je na zatvoreni odjel psihijatrijske bolnice s kojeg je puštena 1972. godine. Negdje u to vrijeme Joan Baez posvetila joj pjesmu “Natalia”.
Gorbanjevska je 1975. godine uspjela emigrirati u Pariz, gdje se prehranjivala prevodeći i pišući. Nakon pregleda francuskih psihijatara dobila je službenu potvrdu da je psihički potpuno zdrava i da je gotovo tri godine bila zatočena zbog političkih razloga.
Nagrada Jergoviću
Apatrid je ostala sve do 2005. godine, kad su joj Poljaci dali državljanstvo. Suvišno je ovom prilikom nabrajati podužu listu priznanja koja je tijekom godina dobila za svoj angažman u borbi za ljudska prava, a kojom joj se željelo pokazati da nije zaboravljena. Izvan nagrada institucija, u Wroclawu su je tako stavili na čelo žirija nagrade Angelus koja se dodjeljuje za najbolji roman srednje Europe. Ona je i bila ta koja je uručila prestižnu nagradu Miljenku Jergoviću za prijevod romana “Srda pjeva, u sumrak, na Duhove”. - Madame Gorbnjevska me zagrlila, čestitala mi i izgovorila dvije-tri rečenice o moja dva romana: ‘Srdi’ i ‘Ruti Tannenbaum’, koji je dvije godine ranije bio u finalu Angelusa. To su najvažnije riječi koje sam ikada čuo o svojim knjigama. Sve ružno i mračno što nam se u Hrvatskoj događa u mojoj je glavi osvijetljeno i iskupljeno riječima madame Gorbanjevske - kaže Jergović.
Važno je istaknuti da padom sovjetskog režima nije prestao njezin angažman. Gorbanjevska je, naprosto, bila jedna od onih koji ne prihvaćaju ulogu zaslužnika, uvjereni da borba za ljudska prava nikada ne prestaje.
Crni transparent
Dovoljno se prisjetiti jednog od njezinih posljednjih javnih istupa kad je, s desetak nekadašnjih aktivista, ovo ljeto došla na Crveni trg obilježiti protest iz 1968. Čin koji bi vjerojatno bio dočekan pljeskom da su se zadržali samo na tome.
Mahom starije gospođe i gospoda umjesto toga razvili su crni transparent s natpisom “Za vašu i našu slobodu” - slogan iz sovjetskih vremena, a koji sada opozicija koristi na mitinzima protiv predsjednika Vladimira Putina. Nekoliko minuta poslije većina ih je uhapšena. Nju taj put nisu uhapsili.
Otpor, bez obzira na povremene poraze, nikada nije uzaludan - rekla bi vjerojatno Gorbanjevska. Kad je riječ o njoj samoj, u tekstu njoj u čast možemo samo ponoviti riječi Joan Baez kad je prvi put put otpjevala “Nataliju”: “Zbog ljudi kao što je Natalija Gorbanjevska, uvjerena sam, vi i ja još smo živi i hodamo ovim svijetom”.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....