U potrazi za istinom o rimskom caru koji je stvorio okvir grada Splita (i priskrbio mu trajan resurs)

Je li Dioklecijan bio “izumitelj nevolja, poticatelj sviju zala” ili “oprezan muškarac, lukav i suptilan”?

To je pitanje akademik Nenad Cambi stavio u naslov i podnaslov svoga drugoga životnog djela (nakon veličanstvene Antike, koja uzalud čeka drugo, dopunjeno i dovršeno izdanje). Knjiga “Dioklecijan: vir prudens, moratu callide et subtilis ili inventor scelerum et machinator omnium malorum”, predstavljena preksinoć u splitskom sjedištu HAZU u Palači Milesi, tiskana hrvatski i engleski, prvi je dio trilogije o tom caru koji je nehoteć stvorio okvir grada Splita i priskrbio mu trajan resurs. Dovršena je i druga knjiga o stvarnom izgledu tog cara, a u skici je treća o tome kako je Dioklecijan utjecao na izgled svoje splitske rezidencije. To je rezultat istraživanja koje traje još od 1984.

Predstavljanje Cambijeve knjige bilo je i prvi događaj XXVIII knjige Mediterana u kojoj, kroz sav ovaj tjedan, definira 191 sudionik, čineći taj skup impozantnim znanstvenim i kulturnim događajem.

Akribičan rad

Knjiga “Dioklecijan” predočava izvore i literaturu, sučeljava kronologije, ispisuje životopis carev, analizira tetrarhiju, razlaže vjersku politiku i progone kršćana, pretresa Dioklecijanovu rodbinu i ocjenjuje njegovo vladanje. Autor tome pristupa akribično i oprezno, izlažući sve bitno, priklanjajući se ocjeni gdje to smatra utemeljenim, a ostavljajući otvorenima dvojbe ili ih čak sam otvara gdje to vidi nužnim. Podsjeća: “Dioklecijan je živio i djelovao u […] tjeskobnom i složenom vremenu te surovom okruženju”, locirajući ga u njegovo doba i pokazujući da su ekstremne ocjene diktirane idejnim pozicijama kroničara, ali i da ni s protivničkih strana ne manjkaju pohvale, koje u tom kontekstu mogu biti smatrane uravnoteženima.

Cambi se i ranije priklanjao mogućnosti da je Dioklecijan rođen u Dokleji a ne u Saloni, u doba dok je Dokleja još bila u Dalmaciji (tek Dioklecijan je prebacuje u Prevalitaniju), pa mu je car svakako Dalmatinac.

U pogledu progonâ kršćanâ u doba Dioklecijanove vladavine Cambi insistira na nekim detaljima, i dosad poznatima, ali rijetko valoriziranima. Prvo, da kršćani nisu bili izvrgnuti progonu zbog vjere nego zbog politike: “Od kršćana se zapravo tražila građanska lojalnost koja se iskazivala žrtvovanjem”, piše autor.

“Glavni pravac udara bio je usmjeren na vojsku, ukućane carskih palača, administraciju, crkvenu hijerarhiju, oduzimanje svetih knjiga i imovine i rušenje crkava.” “Opstrukcija vojske opasna je i lojalni su vojnici poželjni. Zato se ne treba čuditi purifikaciji [danas bismo rekli: lustraciji; op. I. B.] u tetrarhijsko doba pa ni kasnije kad je poganski predznak nepoćudan”, jer su “kršćani također čistili vojsku od nepoćudnih pogana, što jasno stoji u Codex Theodosianus”, objašnjava Cambi. “Kršćanski izvori kao motiv progona uglavnom spominju samo slijepu mržnju. Mržnja je, doduše, imanentna vjerskim i ideološkim kontroverzama, ali u ovom slučaju ona je više popratna pojava nego temeljni uzrok. Politika je uvijek na prvom mjestu”, konstatira iskusni Cambi.

Edikt o proganjanju

U prvoj fazi progonâ smrtna kazna nije predviđena, a u drugoj se izbjegla pristankom na žrtvovanje. Nije bila neminovna ni u slučaju odbijanja: budući da je svatko od njih morao biti suđen, procesi su znali potrajati (tako je i Donat, kome Laktancije posvećuje svoje djelo, izišao iz tamnice nakon šest godina jer je prije stigao kontraedikt o toleriranju kršćana nego pravomoćna presuda).

Cambi podsjeća da je čak i Laktancije, koji je o Dioklecijanu pisao s nesuspregnutom mržnjom neofita, naveo da je Dioklecijan odluku o progonu kršćana donio nevoljko, te da ju je htio ograničiti “samo na dvorjane i vojsku, ali nije uspio”. Našao se nadglasanim među tetrarsima i u carskom vijeću, koje se povelo za odlučnošću “koleričnog Galerija”.

Progoni su trajali osam godina, ali ne istim intenzitetom: dekret je donesen 303, a već 311 je objavljen Galerijev dekret o slobodi kršćanstva, u kojemu “jasno stoji da car od kršćana traži samo da mole Boga za opću dobrobit, državu i cara, a to je slično kao i u tzv. Milanskom ediktu”, napominje Cambi. On primjećuje da je već Galerije konstatirao da je edikt o proganjanju bio promašaj, te da kršćanima odobrava “da opet budu kršćani i da smiju obnoviti svoja okupljališta, s time da ne rade ništa protiv poretka”. Tako je i Galerije bio tolerantniji nego kršćani u sljedećim stoljećima.

Prenesimo ipak njegovu ocjenu da je Dioklecijan bio uspješan vladar “koji je znao suspregnuti svoje ambicije i podrediti ih državnim potrebama, ali je ostao kontaminiran progonima kršćana, iako nije želio prolijevati krv.”